Deset godina nakon posljednjeg albuma velikog crnačkog pjesnika Gila Scott-Herona ‘I’m New Here’ stiže nam reizdanje povodom jubileja, ali i reinterpretacija istog u izvedbi jazz bubnjara Makayje McCravena za koju se može ustvrditi da je jednako dobra kao i izvornik.
Gil Scott-Heron, veliki američki soul i jazz pjesnik slavu je stekao u ranim sedamdesetim godinama prošloga stoljeća kada je svoju uglazbljenu poeziju prezentirao populaciji na slavnim albumima kao što su “Pieces of a Man” i “Winter in America” koji su vješto prenosili duh vremena obraćajući se uglavnom crnoj urbanoj Americi i na neki način otvorili put žanru hip hopa koji će uskoro zavladati svijetom. Njegove pjesme poput “The Revolution Will Not Be Televised” i danas su aktualne i smještaju njihovog autora među ključne autore crnačke poezije.
Pred kraj karijere Scott-Heron je počesto imao problema sa zakonom, pa je zbog posjedovanja različitih droga mnogo vremena provodio u zatvoru ili na odvikavanjima, ali godinu dana prije smrti uspio je skupiti dovoljno snage da se po posljednji put oglasi pločom koja je po svim standardima na koncu skončala kao jedno od njegovih najboljih djela. Riječ je o albumu “I’m New Here” na kojemu je Scott-Heron iznio autobiografski materijal, ali i neke od svojih najpoetičnijih kompozicija u karijeri, a prošli je tjedan obilježena i deseta obljetnica ovog albuma i to dvama izdanjima koja su svakako vrijedna pozornosti.
Prvo od njih je prošireno izdanje izvorne ploče koja uz petnaest skladbi koje su činile album donosi i dodatni disk s čak deset bonus snimki koje čine neke dosad neobjavljene pjesme (izvrsna “King Henry IV” te obrada balade “Handsome Johnny” Richieja Havensa) te neke snimke sa sessiona na kojima je nastao “I’m New Here”, a prethodno su bile dostupne samo na rijetkom vinilnom deluxe reizdajnu albuma te uključuju neke od starih, dobro poznatih kompozicija poput “Home Is Where the Hatred Is” i “Winter in America” ili pak “Is That Jazz” sa samostalnim uvodom u kojem Scott-Heron iznosi zanimljiv pogled na etimologiju riječi jazz kao i vlastiti pogled na smjer razvoja ove glazbe. Gil, naime, drži kako je rock and roll glazba današnji nasljednik džezerske tradicije, dok je ono što nazivamo jazzom zapravo oblik crnačke klasične glazbe.
Sam album “I’m New Here” nastao je u produkciji Richarda Russella, glave izdavačke kuće XL Recordings koja je objavila ploču, a Russell je zaslužan za zvuk s elementima funka, jazza, pa čak mjestimično i elektronike koji prati Scott-Herona koji staračkim glasom čita stihove koji su u sporedbi s njegovim minulim radom mnogo manje politički, ali zato osobniji i zapravo najintimniji koje je ikada napisao. No, samo obljetničko reizdanje nije glavni povod za novi pogled na ovaj album koji svakako predstavlja jedno od ključnih spoken word izdanja novoga stoljeća. U paru s reizdanjem, naime dolazi i album “We’re New Again” na kojemu jazz bubnjar mlađe generacije Makaya McCraven donosi vlastito čitanje Scott-Heronove ploče, gdje je na njegove vokale nasnimio vlastitu glazbu i dao Gilovim stihovima ne samo novo ruhu, već na neki način i novi život.
Kako bi se brzinski utvrdilo koliko je njegov pristup različit od izvornika, dovoljno je usporediti pjesnikovu naslovnu skladbu s McCravenovom obradom. Pjesmu “I’m New Here” napisao je folk kantautor Bill Callahan i objavio na svojem albumu “A River Ain’t Too Much to Love”, posljednjem koji potpisuje kao Smog, pet godina prije nego će Scott-Heron izbaciti svoju verziju na kojoj njegov glas prati samo tmurna akustična gitara u stilu folka sedamdesetih i izvođača poput Nicka Drakea ili Berta Janscha, a pjesma odiše melankoličnom atmosferom koju starac dopunjava mantrički ponavljajući stihove u kojima govori kako je dovoljno više se puta okrenuti kako bi se došlo na isto mjesto i na njemu biti potpuno novom osobom. Za razliku od Callahana i Russella, Makaya ima drugačije viđenje pratnje na ovoj pjesmi i stvara gustu džezersku teksturu koja ublažava nelagodu izvornika i stvara sasvim drugačije ozračje za koje se ne može konkretno reći je li bolje ili lošije od predloška budući da ne dijeli s njime više ništa osim snimke vokala.
Na drugim mjestima može se bez mnogo usprezanja reći da su nove verzije unaprijedile one izvorne. Među njih valja izdvojiti “New York Is Killing Me” i obradu blues klasika Roberta Johnsona “Me and the Devil” koje obje zvuče suvremenije i žešće nego prije. Osim toga, McCraven Gilovu autobiografsku poeziju “On Coming from a Broken Home” koja otvara i zatvara izvorni album, lomi u četiri dijela i tim fragmentima zasipa cijeli svoj album kao intimnim začinom koji ne dopušta preveliko odvajanje od autorovog osobnog iskustva i vraća nas u njegovu perspektivu svakom izvdojenom strofom.
Makaya je postigao upravo ono o čemu je Scott-Heron pjevao: postigao je to da album koji znamo zvuči sasvim novo. Okrenuo se dovoljno puta i došao nov na isto mjesto.
Valja napomenuti kako McCraven nije jedini koji se dosad prihvatio ovoga zadatka. Engleski DJ i glazbenik Jamie xx iz benda The xx objavio je nekoliko mjeseci prije Scott-Heronove smrti vlastiti miks albuma, ovaj put pod naslovom “We’re New Here”, pa se McCravenova verzija kao “We’re New Again” naslanja već i imenom na taj prethodni korak, premda rezultat koji postiže Makaya na svim razinama upečatljiviji od Jamiejevog. Iznad svega, Makaya je postigao upravo ono o čemu je Scott-Heron pjevao: postigao je to da album koji znamo zvuči sasvim novo. Okrenuo se dovoljno puta i došao nov na isto mjesto.
Nije čest slučaj da albumi već nakon deset godina doživljavaju reizdanja i reinterpretacije poput ovih koje je dobio “I’m New Here”, a to svakako ide u prilog tezi da je riječ o albumu velike važnosti koji će s vremenom sve više rasti i dopirati do publike kao labuđi pjev velikog pjesnika i praoca hip-hopa. Ako se sami još niste uvjerili zašto je tako, usporedno poslušajte reizdanje i “We’re New Again” i ubrzo će vam biti jasno da se ovakvi albumi ne rađaju baš svakodnevno.
( XL Recordings, 2020.)