Izbor stihova poljskoga nobelovca u izdanju nakladničke kuće Vuković & Runjić preveo je i uredio Pero Mioč.
Sada kad si, dokoni čitaoče, natjeran da čase kratiš unutar vlastita četiri zida možda je vrijeme da s polica skineš onu veliku knjigu za koju dosad nikada nisi imao vremena. Ako takve knjige nemaš ili smatraš da još nije vrijeme za nju, dok god internetske knjižare rade slobodan sam preporučiti još jednu veliku knjigu koja je relativno recentno objavljena u izdanju kuće Vuković & Runjić. Riječ je o izboru iz poezije sjajnog poljskog pjesnika Czesława Miłosza čiji je rad još prije četrdeset godina prepoznala i Švedska akademija uručenjem najveće slave nekom živućem piscu, Nobelove nagrade za književnost.
Knjiga jednostavno nazvana “Poezija” na svojih četristotinjak stranica donosi Miłoszeva dijela u prijevodu Pere Mioča, kao i proslov o poljskoj kulturi te biografiju pjesnika, oba teksta iz pera istoga autora. Pjesme su podijeljene u pet grupa od kojih prva pokriva Miłoszeve radove napisane do 1994. godine, a svaka sljedeća donosi stihove iz pojedinih kasnijih zbirki, od izbora iz knjige “Usputni psić” (1997.), preko zbirki “To” (2000.) i “Drugi prostor” (2003.), pa do posljednje knjige naslovljene “Posljednje pjesme” koja je obavljena 2006., dakle dvije godine poslije Miłoszeve smrti.
Miłosz je kao kulturni ataše i kao pisac emigrant u bijegu od komunističkih vlasti u Poljskoj život proživio u brojnim svjetskim gradovima i taj njegov kozmopolitanizam je jamačno prisutan u njegovom djelu, no možda su još više prisutni njegovi poljski korijeni i sjećanja na djetinjstvo i prijatelje i kultura zemlje u kojoj je rođen. No gotovo iz svake pjesme izbija njegova nepokolebljiva vjera u vremenu koje kao da se svim silama trudi odmaknuti od Boga. Naći će autor u sebi mnogo municije za obračun s prevladavajućim nihilizmom dvadesetog stoljeća i onima koje smatra njegovim prvacima, Marxom i Nietscheom (ali ne i Schopenhauerom). Nasuprot njima Miłosz nudi katoličku skrušenost u surovom svijetu, on shvaća da je njegova vjera ponekad neshvatljiva i neobranjiva, ali isto tako da je neraskidiv dio njeove osobnosti od kojeg pobjeći ne može.
Kao pjesnik, Miłosz poeziji nalazi neobičnu funkciju: “I baš poezija,” kaže, “svojim ponašanjem prestrašene ptice koja udara u prozirno staklo, svjedoči da ne znamo živjeti u fantazmagoriji.” A kako uopće možemo živjeti? Premda recept ne postoji, valja početi od potpuno realnog sagledavanju vlastite vrijednosti: “Ne odveć dobar, ali svjestan svoje nesavršenosti, srameći se svojih pogrešaka, ali samo koliko treba.” Morao bi čovjek pročitati mnogo knjiga da nađe kvalitetniji savjet za odnos prema samome sebi od ovoga.
Poezija je škakljiva stvar. Rijetko koja forma izričaja je sposobna tolikom brzinom ogoliti svoga autora pred svijetom. Uvijek se uhvatim kako ponavljam kako na svijetu nema ništa gore od loše poezija, ali malo što može biti dobro kao dobra poezija. A isto je tako vrlo malo pjesnika Miłoszeva kalibra. A i njegov utjecaj je razmjeran, utoliko da je teško naći nekog pjesnika koji mu se ne divi. Na velikog američkog pisca Raymonda Carvera djelovao je otprilike koliko i Čehov, a ovaj je zauzvrat u nasljeđe ostavio neke od najljepših pjesama i kratkih priča u kulturi svoje zemlje.
Dobra poezija, naravno, iziskuje i dobrog prevoditelja, pa je ova knjiga gotovo u jednakoj mjeri Miočeva koliko i Miłoszeva. Budući da poljski ne govorim, mogu samo vjerovati da je prevoditelj odradio pošten posao; stihovi teku uglavnom glatko, pa je jedina konkretna zamjerka Mioču priklanjanje dvojbenim pravopisnim obrascima poput onoga u kojemu riječ “neću” piše odvojeno, što ne možemo ubrojiti u ozbiljne prekršaje kad se crta povuče.
Ovo ne treba razumijeti kao iole ozbiljan pokušaj razmatranja ovdje zastupljenog Miłoszeva djela, previše je tu građe za jedan tekst kraće forme, za takvo što bio bi potreban puno iscrpniji rad iz pera autora koji je mnogo bolje upoznat s gradivom od mene. Ovo je možda tek pokušaj preporuke za ulazak u odnos s veoma specifičnim pjesničkim izričajem koji je mnogima danas stran i naoko neprivlačan. No ako imate volje, priuštite si čitanje “Poezije”, ali dajte joj vremena, dozirajte dvije do tri pjesme na dan, promislite o njima, dajte im da dišu. Ovo nije knjiga koja se guta, nema ni potrebe za time, a poezija ni ne voli žurbu. Ona je poput bezdana i čeka čitatelja spremnog podastrijeti sebe da se tek u njemu zrcali njezin smisao. U suprotnom, to su samo slova na papiru.
(Vuković & Runjić, 374 str., meki uvez, prosinac 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
