Njihovom partiju zasad možemo prisustvovati samo u vlastitoj mašti, no kada se stanje jednom konačno normalizira, Holy Fuck će mi biti pri vrhu elektronskih izvođača koje planiram čekirati uživo.
Sampleri, sekvenceri, ritam-mašine i drugi ‘gadgeti’ odavno su postali gotovo pa sastavni dio opreme rock bendova, ne samo onih alternativnog predznaka, već i nekih koje bismo u nedostatku bolje riječi mogli nazvati pravovjernima. U posljednjih desetljeće-desetljeće i pol taj je ‘suživot’ podignut na još višu razinu zahvaljujući čitavom nizu izvođača u čijim pjesmama glavnu riječ u otprilike jednakim omjerima vode distorzirani riffovi na gitari, pulsirajući programirani beatovi ili temeljito procesuirani zvukovi izvučeni iz doslovno svakog instrumenta koji vam može pasti na pamet.
Prva asocijacija na takve izvođače, barem po pitanju kvalitete, za mene su svakako James Murphy i njegov LCD Soundsystem, u nešto manjoj mjeri i zvučni terroristi tipa Fuck Buttons ili Ulrich Schnauss te, posebno na zadnja dva albuma, kanadski kolektiv Holy Fuck.
Osnovani 2004. godine u Torontu od strane Grahama Walsha i Briana Borcherdta, pozornost na sebe privukli su izvodeći kaotičnu, nerijetko i prilično bučnu plesnu glazbu na analognoj i arhaičnoj opremi poput dječjih Casio sintesajzera ili svakodnevnih predmeta pretvorenih u instrumente i na pozornici povezanih ljepljivom trakom. To ih je, kao uostalom i rane ploče „Holy Fuck“ i „LP“, odvelo u društvo njemačkih techno i ambient pionira Kraftwerk i Tangerine Dream, pa čak i krautrock čudaka Faust ili Harmonia, no svakim narednim izdanjem svoj su izričaj proširivali i nadograđivali utjecajima elektronskih strujanja nešto novijeg datuma u rasponu od breakbeata, acid housea, neo-electra i bleepa do nezaobilaznog synth-pop revivala.
„Deleter“, njihov daleko najšarolikiji materijal dosad, sadrži nešto više gitarističkih dionica, funky baseva i ‘živog’, brutalno udaranog bubnja Matta Schulza (ponajprije u „Moment“ i „Endless“), a novinu predstavlja i zaokret od eksperimentalnih, Suicideu i Velvetima sličnih droneova prema euforiji tipičnoj za pionirske raveove kasnih osamdesetih i prve polovice devedesetih. U tu kategoriju svakako ulaze suradnja s Alexisom Taylorom iz Hot Chipa u „Luxe“, nastala u studiju Jacka Whitea, i to u kabini za snimanje glasa iz 1940. godine, „Free Gloss“, u kojoj im je vokal posudio Pondov Nick Allbrook, i „San Sebastian“, flashback iz najslavnijih dana berlinskih techno i dance scena.
„Deleters“ zvuči kao nešto što su trebali snimiti LCD Soundsystem, dok će „Ruby“ ili „No Error“ zadovoljiti sve koji elektronsku glazbu smatraju idealnom za istraživanje i spajanje naizgled nespojivog.
Devet pjesama „Deletera“ niže se u tradiciji najboljeg partija, uz stalne promjene tempa, ritma i žanra te ‘dizalica’ koje štancaju jednu za drugom izazivajući ekstazu i dovodeći do vrhunca čak i one koji su na plesni podij iskoračili potpuno bistra uma. Tom partiju zasad možemo prisustvovati samo u vlastitoj mašti, no kada se stanje jednom konačno normalizira, Holy Fuck će mi biti pri vrhu elektronskih izvođača koje planiram čekirati uživo.
Ocjena: 9/10
(Holy Ef Music, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
