S obzirom na sve što nas je zadesilo, nemoguće je predvidjeti s koliko će novih albuma, singlova i održanih koncerata domaći glazbenici završiti ovu godinu. Ono što već sada sa sigurnošću možemo reći je da 2020. u Hrvatskoj, čak i u regiji neće biti važnijeg reizdanja od ‘Bombardiranja New Yorka’, kompilacije bez koje puno stvari u našem rock’n’rollu ne bi bilo isto, vjerojatno niti moguće.
Početkom osamdesetih, Jugoton i drugi vodeći diskografi još su imali muda stati iza naglašeno eksperimentalnih i većini Jugovića nerazumljivih izdanja poput prvijenca Šarlo Akrobate, „Obrane i poslednjih dana“ Idola ili „Artističke radne akcije“, nesuđenog nasljednika mitskog „Paket aranžmana“. Nažalost, većina novovalnih heroja ubrzo se komercijalizirala, a nove generacije bendova kao što su bili Sexa, SCH ili Trobecove krušne peći su o potpisivanju za ‘major labele’ mogli samo sanjati. U Sloveniji je, istini za volju, vladala nešto bolja klima za alternativnije izvođače, zahvaljujući Helidonu, FV Založbi i Založbi kaset in plošč RTV Ljubljane, ali i u njihovim se ‘rosterima’ teško moglo naći mjesta za, primjerice, jednog Satana Panonskog. Samim time, u priču su se sve više počeli uključivati nezavisni izdavači, entuzijasti kojima poslovna strana nije bila toliko (često ni uopće) važna i zbog kojih je priliku da svoju glazbu objavi i širem publikumu predstavi dobio niz otpadnika i autsajdera, uključujući i dobar dio onih koji vjerojatno ni sami nisu vjerovali da će svoje ime ikada ugledati na nekom nosaču zvuka.
Zdenko Franjić i njegov Slušaj najglasnije u narednim su desetljećima postali skoro pa sinonim za takav tip nezavisnog izdavaštva, a „Bombardiranje New Yorka“ iz 1989. godine prva epizoda nekih od najosebujnijih karijera na ovim prostorima, prvenstveno Majki i Ivice Čuljka aka Kečera II aka Satana Panonskog. S mitovima i legendama o autodestruktivnom punkeru čiji su koncerti nerijetko završavali u (njegovoj vlastitoj) krvi do koljena dotad su već bili upoznati svi koji su iole zagrebali ispod površine jugoslavenskog rocka, zbog čega je Satan, uvjetno rečeno, bio i najzvučnije ime kompilacije koju i otvara s četiri pjesme. Od njih je najdublji trag svakako ostavio i dan-danas poznati „Lepi Mario“ iako su „Oči u magli“ i „Iza zida“ i tekstualno i glazbeno neusporedivo jače. Iz današnje perspektive, njegov je punk bio potpuno originalan i kilometrima udaljen od uobičajenih Ramones/Sex Pistols ili HC strujanja; spomenute pjesme više su nalikovale nekom suludom spoju GG Allina i narodnjaka iz pakla nego „Blitzkrieg Bopu“, posebno na „Bombardiranju“ gdje su ga pratili sugrađani iz Vinkovaca, odnosno Bare i Kilmister na bas gitarama te Korozija na bubnju. Riječ je bila, dakako, o članovima Majki oko kojih je već postojao određeni hype izazvan godinu dana ranije objavljenim demom, dok su se ovom prilikom predstavili sa „Iz sve snage“ i „Zbunjen i ošamućen“, prljavim garage rock komadima protkanim mračnim Baretovim bluesom koji još uvijek stoje među najboljim stvarima koje su napravili, te gotovo punkerskim šusom „Novi dani“. Solo gitaru na tim je snimkama odsvirao Marin Pokrovac koji je nekoliko mjeseci ranije smrtno stradao u prometnoj nesreći.
U drugoj polovici osamdesetih, revival garažnog rocka prilično ozbiljno je zahvatio i Jugu, dobrim dijelom i zbog uspjeha Partibrejkersa, što je potvrdilo i „Bombardiranje New Yorka“ na kojem su, osim Majki, izričaj na tragu MC5, Stoogesa ili Flamin’ Grooviesa njegovali i pulski Messerschmitt, vinkovačke Kaotične duše i kninski Machine Gun. Messerschmitt mi nikada nije do kraja sjeo, ponajprije zbog vokala i ne baš najkompetentnijeg pjevanja na engleskom Mire Kusačića iako je „Have a Little Faith In Me“ i više nego solidna. „Večer je počela“ Kaotičnih duša, na kojoj su svirali Zoran Čalić i Vanja Marin, bila je i ostala neukrotiva rock’n’roll beštija i jedna od pjesama po kojoj pamtim ovo izdanje, kao i sva tri uvrštena broja Machine Guna, posebno „Osjeti noć“ i „Dva dana (Ja sam bio sam)“. Njih je predvodio virtuozni gitarist Aleksandar Ardalić – Lene, bivši zagrebački đak i bivši gitarist kultne punk skupine Blitzkrieg, tijekom rata upamćen kao lider zloglasnih Minđušara i čovjek koji je pjevao gadosti poput „Armija srpska“ i „E moj druže zagrebački“.
Uz sve drugo, „Bombardiranje New Yorka“ mogli bismo opisati i riječima ‘provincija uzvraća udarac“ pošto su osim zagrebačkih punkera Skol svi izvorno uvršteni izvođači dolazili iz manjih i diskografima najčešće nezanimljivih sredina. Međutim, kao u većini takvih izdanja i ovdje je odabir ipak bio slučajan.
– Nisam planirao imati bendove samo iz Hrvatske, ali su mi naprosto bili najbliži. Totalno sam vjerovao u njih, a i gotovo svi su još uvijek u tome. Bare još svira, Messerschmitt sviraju, čak i Kaotične duše. Nije aktivan jedino Skol i Kečer, koji je umro. Tako da mislim da smo dobro izabrali iako i nisam birao, već su prvi naletjeli – kazao mi je Franjić kada smo posljednji puta radili intervju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
