One World: Together At Home – zašto se glazbena elita više ne usudi prijeći preko crte?

‘One World: Together At Home’ je stoga prije propuštena šansa za odašiljanje jedne puno značajnije poruke od jednokratne pomoći medicinskim radnicima SAD-a, pa mu shodno tome treba i uskratiti titulu Live Aida 21. stoljeća.

Jennifer Hudson (Izvor: One World: Together At Home)

Možete li zamisliti nekog političara, poslovnog mogula, svećenika, ili bilo koju osobu kojoj je posao pojavljivanje u javnosti da izađe u gaćama i potkošulji, recimo na tiskovnu konferenciju ili misu? Naravno da ne možete, jer svi računamo da neki minimum ljudskog dostojanstva i civilizacijskog protokola mora postojati kad je riječ o profesiji i tome što ona predstavlja. No što je s glazbenicima i glumcima? Ljudima za koje znamo da jedino u uvjetima teatralnosti njihov rad dolazi do izražaja? One kojima je potrebna pozornica, često i ozvučenje, atmosfera svjetla i ono neizbježno; publika koja je svojim prisustvom učesnik u svemu? Ili pak scenarij, scenografija i efekti koji će pružiti osjećaj realnosti ili fantazije auditoriju?

Otkako je počela ova pandemija koronavirusa, svi oni djeluju preko internetskog streaminga na ovaj ili onaj način, svjesni da je to štura mogućnost onoga što inače znaju pružiti, ali opet, svjesno ulaze u taj format i mindset koji ima po pitanju kvalitete izvedbe nedvojbeno šteti izvođačkoj reputaciji, ali ipak cijelu situaciju globalne krize doživljavaju kao prerogativ za pokušaj ljudske utjehe drugima prožanjem tog magičnog svojstva, prvenstveno glazbe, brojnoj populaciji koja je također prisiljena stati sa svojim dosadašnjim normalnom životom.

Nadam se da shvaćate ovu uvodnu poantu da su upravo svi ti scenski radnici iz kulturnog svijeta posebno nastradali u ovoj situaciji i da je njihova budućnost najneizvjesnija, jer zadnje što će doći na red normalizacije su konkretno koncerti i predstave. A ovdje će poseban fokus biti na glazbenike, obzirom na sinoćnji događaj.

Uglavnom, gledati stream nastup u kućnim uvjetima je, da prostite, kao da vam glazbenici nastupaju u gaćama ili goli, i to treba posebno cijeniti. Navikli su oni na to da je izlazak na pozornicu svojevrsno ogoljivanje, ako zaista želite pozitivnu reakciju publike, no ovo je nemjerljivo s tim, jer u ovoj situaciji se odriču onog najvažnijeg; magije izravne komunikacije glazbom po svim dosadašnjim standardima.

U ovim uvjetima gledamo ih i slušamo nikad ogoljenije u njihovim profesionalnim životima, a uz to su nas uveli u svoje privatne odaje, bili oni sobičci ili vile. Iskreno, autoru ovih redaka efekt je identičan; tamnica ili zlatni kavez, svejedno je. Slobode nema.

Lola i Annie Lennox (Izvor: One World: Together At Home)

Iz neke štovateljske, da ne kažem obožavateljske, perspektive nikad nisam maštao o tome da gledam Rolling Stonese kako svaki član u svoja četiri zida preko streaminga ‘drlja’ neku svoju pjesmu. Taj oblik ogoljenja nikad me nije zanimao, dapače takav poriv smatram prilično perverznim. Svatko tko voli glazbu želi moment teatralnosti i moment isključivo emotivnog ogoljenja, želi konkretan show sa svim svojim atributima, a ne neko jadno paparaciranje onih do čijeg rada drži. I tu dolazimo do onoga što se događalo sinoć i noćas punih šest sati.

Globalni live stream koncert nazvan One world: Together at home omogućio nam je nikad dosad viđenu internetsku akciju ujedinjene globalne akcije glazbenika, glumaca i tv voditelja, izvedenu u nezahvalnim uvjetima potpunog ogoljenja. Akciju u kojoj su među brojnim svjetskim zvijezdama bili i oni umjetnici kojima je posebno ugrožena egzistencija u ulozi prikupljanja pomoći drugima; konkretno medicinskom kadru na ‘prvoj crti bojišnice protiv koronavirusa’.

Eto, glazbenici su takvi, u srži dobrične koje žele pomoći čak i kad nemaju uvjeta za tako nešto. Za mene kao gledatelja sve to je nosilo osjećaj koji su već spomenuti Stonesi opisali u pjesmi „Mixed Emotions“ na svom povratičnom albumu „Steel Wheels“ s početka 1980-ih, kad su i ‘službeno’ postali stadionska atrakcija. Glupi izmješani osjećaj istovremene tuge i veselja u vremenu općeg prizemljenja. Kad vidiš da bi svi oni najradije napravili neki novi Live Aid, a taj sinoćni ‘Live Aid’ je bio prisiljen biti na razini neke smiješne aplikacije. Ali opet, pozdravljaš tu akciju jer slavi duh održivosti i zajedništva kakvi god uvjeti bili na snazi.

Nizalo se cijelo mnoštvo etabliranih i onih manje poznatih. Izuzetno pristojni ljudi, svi posvećeni višem cilju, odašiljući svoje poruke mira, poštovanja i ‘ostanite doma’ u eter ograničenih mogućnosti. Reklo bi se, onaj duh koji je rođen na Woodstocku prije pola stoljeća.

Sheryl Crow (Izvor: One World: Together At Home)

No tu postoji velika zamjerka, upravo na tragu sociopolitičke ostavštine Woodstocka, ili Concert for Bangladesh Georgea Harrisona, Concert for Kapmuchea Paula McCarneya i Kurta Waldheima, Live Aida Boba Geldofa,  Mandella Daya na Wembleyu i inih slavnih festivalskih okupljanja iz prošlosti zbog čega se „One World: Together At Home“ činio kao jednokratni parcijalni pokušaj gašenja lokalnog požara dok gori cijela planeta.

O čemu se konkretno radi? Gledao sam događaj na pet Youtube streamova, tj. i onih koji se nisu ticali NBC i ABC američkih mreža. Na Facebooku nisam pratio, no vjerujem da je stream bio identičan. Uglavnom, cijelo vrijeme se pojavljivao tekstualni titl s interentskom adresom i brojem telefona za pomoć iskuljučivo medicinskom osoblju u SAD-u i niti jedne druge zemlje u događaju koji je doslovce uključivao svaki zakutak ovog svijeta. A tu su se uključivali i liječnici, i medicinsko osoblje, i premijeri i premijerke nekih zemalja.

Za razliku od svih ostalih, pod debelim navodicima, ‘Live Aida’, kad je bogati Zapad pomagao treći svijet, paradigma je bila potpuno okrenuta i činilo se sinoć da cijeli svijet, računajući tu i Treći svijet, ‘igra utakmicu’ za zdravstvo najbogatije i najutjecajnije zemlje na svijetu, tj. za SAD.

I nitko, ali stvarno nitko od brojne ‘peace & love’ ekipe nije upro prst i javno izrekao zašto je to tako. Zašto je baš zdravstveni sustav SAD-a toliko, da prostite, u kurcu, da im Stonesi, Annie Lennox, Eddie Vedder, John Legend, Paul McCartney i ostatak glazbenog planeta po izboru Lady Gage mora ovakvom skljaštrenom glazbenom akcijom pomagati da imaju za vizire, maske, rukavice i resporatore? Možda je glumica Danai Gurira (koju već deset sezona gledamo kao Michonne u zombi serijalu „The Walking Dead”) tu još najdalje otišla s izjavom ‘da svi građani trebaju pritisnuti svoje vlade u ovim pandemijskim uvjetima’, ali to je bilo to.

Danai Gurira (Izvor: One World: Together At Home)

Nitko nije spomenuo ‘ludog cara’ Donalda Trumpa koji je uništio plan javnog zdravstva svog prethodnika Obame, koji je čekao da situacija postane alarmantna u jednom New Yorku da bi prestao štititi američku ekonomiju nauštrb ‘roblja’ koje pokreće kotač te ekonomije i koji je par dana prije ove globalne glazbene akcije odlučio da SAD neće financirati Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) u ovom odsudnom trenutku. Nitko nije ni riječi rekao o generalnom zajebu tog neoliberalnog kapitalizma koji je na planetu ograničenih resursa i doveo do ove situacije svojom ‘business as usual’ retorikom čiji je prefiks: ‘još, još i još zarade’.  Na koncu ni riječi o novim spoznajama situacije kad su i epidemiolozi i ostali iz medicinsko-znanstvenog faha došli do zaključka da je koronavirus došao iz prirode i to prirode koja je iz godine u godinu siromašnija u bioraznolikosti na planetu kojeg ‘business as usual’ zagrijava do točke kad više nema povratka za opstanak ljudske vrste.

„One World: Together At Home“ je stoga prije propuštena šansa za odašiljanje jedne puno značajnije poruke od jednokratne pomoći medicinskim radnicima SAD-a, pa mu shodno tome treba i uskratiti titulu Live Aida 21. stoljeća. Jer Live Aid je imao poruku: „Ne želite nahraniti afričku djecu tijekom najgoreg perioda suše? Okej, mi ćemo to učiniti.“, Ili pak Woodstocka koji je bio dotad najveći srednji prst građanske Amerike prema militantnoj politici u Vijetnamskom ratu. Nitko u „One World: Together At Home“ se nije osvrnuo na beskrupuloznu ‘business as usual’ politiku neoliberalnog kapitalizma zbog kojeg je u njegovom centru, tj. SAD-u više od 10 milijuna ljudi dobilo otkaz tijekom pandemije koronavirusa, u zemlji koja svoj zdravstveni sustav za one koji ga dosad nisu mogli platiti mora tek izgraditi, a evo, nakon, Obame, sad taj teret ugradnje kamena temeljca na sebe su preuzeli glazbenici iz čitavog svijeta.

Nije o tome prozborila ni Lady Gaga osobno na kraju, prije nego li je odjavna špica pripala Jennifer Hudson, koje je uistinu u pratnji klavirista i još troje pjevača maestralno izvela „Aleluju“ pronoseći poseban duhovni naboj, ali i pomirljivost. Ta „Aleluja“ je nekako bila i glavna odlika današnjeg glazbenog svijeta koji je već godinama u velikom omjeru u sociopolitičkom smislu gledano benigan. Upravo je ovo bio trenutak da kraj pripadne nekom tko je poput Jimija Hendrixa 1969. zatvorio Woodstock svojom interpretacijom „Star Spangled Bannera“ – uvrnuto i na rubu oskvrnuća, ali sa stavom pravednika. Jer za svijet budućnosti znanstvenicima i medicinarima treba vratiti i ugled i budžete ako iole težimo kakvoj-takvoj sigurnosti. A to treba doći kroz sistem, a ne kao jednokratna akcija glazbenika. Ta poruka je također izostala, a nije trebala. Umjesto nje smo imali „You Can’t Always Get What You Want“ Stonese koji sviraju da bi američko medicinsko osoblje na prvoj crti dobilo onu osnovnu zaštitu za kontakte s brojnim oboljelima među kojima mnogi nemaju zdravstveno osiguranje u vodećoj državi svijeta po bogatstvu.

Zucchero (Izvor: One World: Together At Home)

„One World: Together At Home“ je netko još i prije subotnje premijere proglašavao ‘Live Aidom 21. stoljeća’ iako tijekom šest sati trajanja istog niti jedna država ovog svijeta osim SAD-a nije dobila prostor u zoni podnaslova da bi eventualno i svi drugi stanovnici dobre volje ovog globusa mogli nekim pozivom pomoći svoje lokalne medicinare. Pa je nedvojbeno to na koncu izgledalo i bila simbolična pomoć urušenom javnozdravstvenom sustavu najmoćnije zemlje svijeta na čijoj dekonstrukciji je još davno prije počeo Nixon, a do temelja ga uništio Trump u, prije svega neljudskoj politici, ‘koliko para, toliko i zdravlja’.

Ako je protiv nečega trebalo dići glas sinoć, to je trebalo bilo zbog toga. Onda bi svi mi bili u tome skupa. Stoga, onu vrstu bombastičnih usporedbi s nekim slavnim festivalim iz prošlosti treba možda svesti na događaj kad je avanturist Felix Baumgartner 2016. skočio iz orbite prema Zemlji. I tada prije četiri godine su neki mediji taj podvig stavljali u ravan s Armstrongovom šetnjom po mjesecu iz 1969., što je dakako bilo daleko od zdravorazumske poredbe. Armstrong je otišao tamo gdje je dotad bilo nezamislivo da se može otići, a Baumgartner je samo skočio prema površini od koje se otisnuo u režiji jednog proizvođača slatkastog napitka, što je prije bila simbolika našeg kolektivnog globalnog pada koji traje decenijama. Stoga, da, propuštena je prilika da se bar jasno kaže da je uskogrudi car gol i da je dio problema, kad su se već umjetnici figurativno kazano ‘skinuli goli’ i prezentirali nam demo skice one raskoši u kojoj više ne možemo uživati svi zajedno.

Ali nije ni ta produkcijska strana toliko bitna koliko gubitak konteksta gdje smo u ovom trenutku i čemu treba težiti. Zamislimo samo da su sinoć glazbenici i njihova glazba ‘krenuli preko crte’ preko koje inače ne smiju. Možda bi se stvarno obistinio naslov pjesme Eurythimcsa „I Saved The World Today” koju je sinoć Annie Lennox odabrala za prvu u svom kućnom nastupu. Ako i ne bi, bar danas ne bi bilo riječi o hipokriziji od koje se „One World: Together At Home” nije uspio otrgnuti, bez obzira na sve te silno dirljive izvedbe.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh
X