Četvrti put zaredom Jason Isbell je isporučio album koji je vrlo blizu razine remek-djela.
Priča o tome kako je Jason Isbell izrastao u jednog od najkonzistentnijih kantautora današnjice i najvećeg ljubimca onog dijela kritike koji ima sklonost americani i alt-country izričaju ubraja se vjerojatno među najugodnije narative zadnjih deset godina, a može se reći da započinje s njegovim prestankom konzumiranja alkohola i započinjanjem suradnje s hvaljenim producentom Daveom Cobbom na albumu “Southeastern” 2011. godine. Ta se priča trenutno proteže kroz četiri izvrsne ploče, od čega dvije samostalne, a dvije s bendom The 400 Unit.
Liječenje od alkoholizma u Americi obično podrazumijeva okretanje religiji i brutalnu iskrenost, no Isbellova glazba za razliku od one mnogih drugih izvođača nije pala toliko pod utjecaj prvog koliko je profitirala od potonjeg. I budući da nije riječ o bolesti koju čovjek jednostavno preboli, već nečemu što iziskuje neprestani trud i borbu, Jason još uvijek taj napor zna pretočiti u pjesmu, što možemo čuti i pred kraj njegovog sjajnog novog albuma “Reunions” u pjesmi “It Gets Easier” (“but it never gets easy,” dodaje autor u nastavku). Upravo iz takve napetosti nastale su neke od njegovih najboljih pjesama, a mnoge od njih našle su dom upravo na aktualnom izdanju.
Ploču otvara gotovo sedam minuta dugačka “What’ve I Done To Help” u kojoj Jason postavlja pitanje iz naslova u smislu činimo li mi svako ponaosob dovoljno u svijetu u kojem “dobri ljudi pate, a srca su sve grublja”. Na prvi pogled čini se kao još jedan od primjera pjesme u kojoj neki bogati roker iskazuje lažnu zabrinutost za običan puk od kojeg vjerojatno živi mnogo bolje, ali Isbell upravo pjeva o tome kako se u nastojanju da sebe isvoju obitelj sačuva od bijede doveo do situacije da je previše distanciran kako bi mogao pomoći drugima, što u njemu ponovno budi nezadovoljstvo.
Nakon uvoda slijede dvije vrhunske nostalgične balade u kojima se Jason vraća u djetinstvo i mladost, prvo “Dreamsicle”, a zatim “Only Children”. Prva kombinira tmurne motive slomljenih obitelji i stalnih seljenja s nekim slađima poput sladoleda u toploj ljetnoj noći, dok je druga vjerojatno i najbolja pjesma albuma u kojoj se Isbell vraća u prve dane skladanja i odaje počast autorima od kojih su posuđivali ideje poput Boba Dylana i Brucea Springsteena.
No, za razliku od ovih očitih i spomenutih uzora, nad cijelim albumom lebdi duh jednog drugog autora. Riječ je o Marku Knopfleru čiji je stil neupitno utjecao na zvuk gitara koje možemo čuti na “Reunions”, možda ne toliko u čistoći tona po kojoj je gazda Dire Straitsa postao slavan, koliko u arhitekturi melodije dionica, ali i slatkoj boli koju znaju prouzročiti. Čut će se to u solo dionici na spomenutoj “Only Children” (prevodi se kao “Jedinci”), ali i u ritmu “Running With Our Eyes Closed”, kao i na brojnim drugim mjestima koja neće ostaviti mnogo sumnje o tome odakle crpe svoje nadahnuće.
“Reunions” kombinira žešći rock zvuk na pjesmama kao “Overseas” koja kao da je nastala u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, te prvom singlu “Be Afraid” koja prilično naginje stadionskoj grandioznosti i donosi jedan od stihova koji privlači mnogo pozornosti (“Tell the truth enough, you’ll find it rhymes with everything”), s jednostavnijim akustičnim baladama poput “St. Peter’s Autograph” u kojoj promišlja prolaznost života ili završne “Letting You Go” koju posvećuje svojoj kćeri suočavajući se s njezinim neizbježnim odrastanjem.
Svakako valja napomenuti kako The 400 Unit nikad dosad nije zvučao usviranije i čvršće, a produkcija spada u najbolje Cobbove radove, no i te činjenice ostaju u sjeni Isbellove vrhunske autorske forme. Za razliku od prethodnih ploča, Jason ovaj put pjesme potpisuje bez supruge Amande Shires čiju violinu i dalje možemo čuti u bendu. Razlog tome možda leži u potrebi da autor neke svoje demone istjera sam na vidjelo, a ako je tome tako, onda možemo biti zahvalni na rezultatu tog privatnog egzorcizma – jednom od najboljih albuma u prvoj polovici 2020. godine. A ako se Jason doista pita što je učinio kako bi pomogao drugima, voljeli bismo da posluša svoja zadnja četiri albuma našim ušima i vjerojatno bi prestao postavljati takva glupa pitanja.
Ocjena: 9/10
(Southeastern Records, 2020.)