Dioba ili trodioba? – pitanje je sad. Odgovor bi bio težak i da su neka normalna vremena, ali nisu.
Može se reći da je po onoj staroj kapitalističkoj izreci: “Svaka kriza je ujedno dobra prilika za neku korist” tijekom pandemijskog lockdowna pušten prijedlog novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima na javno razmatranje. Stvar je išla u proceduru neovisno o pandemijsokoj krizi, a ubrzo potom i potresa koji je zadesio hrvatsku metropolu. Negdje drugdje bi i prvo spomenuto bilo dovoljno za donošenje moratorija na sve akcije koje pravno i materijalno donose neke dugoročne promjene, a kamoli kad se u svemu tome dogodi i razorni potres.
O negativnim autorsko-pravnim posljedicama u segmentu filma i kazališta proteklih tjedana je najglasnije zvonio portal Teatar.hr koji se skanjivao nad možebitnom budućom sudbinom filmskih snimatelja i kazališnih redatelja kad je riječ o kazališnim adaptacijama kojima bi slovo zakona izbrisalo autorsko učešće. Ne treba tu biti previše pravno upućen u stvar ako se zna nekoliko stvari, a to je da je riječ o akademskim zvanjima nužnima za kreiranje scenskog ili filmskog djela. Može li se snimiti solidan igrani film s naturščicima glumcima? Može. Dokazano. Može li se snimiti solidan film s naturščicima za kamerom i u montaži ili pak redateljem? Ne može. Dokazano. Treba dodati da ni po sadašnjem zakonu kazališni redatelji nisu autori. A postoji i drugi problem, novim prijedlogom zakona, svi koji nisu autori (pa i glumci) gube pravo na naknadu od (re)emitiranja bilo čega što nisu fonogrami. Dakle, glazbenici će imati pravo na plaćenu reprizu glazbe iz predstave, ali redatelji neću imati pravo na novce od te iste reprize.
Kako li je u glazbenom svijetu? Složit ćemo se da je autor glazbe svakako glazbenik. No što je s glazbenicima koji nisu nužno autori, ali su bez njihove izvedbe autori u puno slučajeva nemoćni za ostvarenje cilja? Možda je to lako gledati kroz one davne okulare kad je tek nastajalo autorsko pravo i kad je vlasnik partitura ujedno bio i onaj koji posjeduje djelo (prva je to pravo počela koristiti Constanze Mozart, udovica slavnog kompozitora. Ujedno je bila i prva koja je došla na ideju tiskati partiture djela i prodavati ih u knjižarama), ali stvari su se kasnije zakomplicirale posebice s pojavom glazbe koja nosi veliki udio improvizacijskog karaktera, kao što su jazz, blues i rock, gdje je veliki broj izvođača razvoj svoj tzv. ‘osobni potpis’.
Paradoksalno, Sjedinjene Američke Države u kojima su nastala tri najvažnija i najpopularnija improvizacijska stila najduže su imale, pravno gledano, zastupljen prekarijatski model prema glazbenicima. Postojao je sindikat koji je propisivao najnižu cijenu angažiranja glazbenika (tj. njegova najma) po sistemu: “Plaćen maltene za fizički rad i potpuno isključen iz buduće raspodjele ikakvih prava”. Dakako, poznate su situacije da su brojni britanski autori, među njima i jedan David Bowie obilato koristili taj model. Umjesto da na matičnom terenu izdvajaju veću svotu za glazbenike, u SAD-u su imali vrhunske jazziste koje su mogli angažirati za ‘kikiriki’. Konkretno gledano; “platiš sindikalnom cijenom genijalca kao što je Omar Hakim da ti odsvira bubnjeve na albumu.” S jednim Mickom Ronsonom u Velikoj Britaniji, Bowieju konkretno nije bilo omogućeno da ga plati sitnišem i zauvijek zaboravi.
Europa je, dakle, konkretno imala drugačiju legislativu koja nije glazbenike izvođače stavljala u tako neugledan položaj. Ovdje također treba spomenuti i legislativu bivše nam socijalističke tvorevine Jugoslavije koje je pak razvila svoj endemski sistem koji je glazbenika u dobroj mjeri gledao kao zaposlenika. Kako je to izgledalo tada, objasnio je u jednom intervjuu za ovaj portal i Siniša Škarica, dakle čovjek koji je u izdavaštvu proveo cijeli radni vijek: “Bitna je razlika između nekad i danas. Nekada, kada bi izdavač prepoznao talent, prihvatio izvođača i odlučio mu snimiti album, onda mu je sve plaćao: studio, putne troškove, hotel, dnevnice… A od izlaska ploče svaka tri mjeseca su se obračunavali honorari na temelju postotka koji je izvođač dobio potpisom ugovora. Moram naglasiti da je takav način poslovanja bio specifičan za Jugoslaviju i socijalističke države, jer su na Zapadu izvođači mogli i dobiti neki honorar unaprijed, ali sav se uloženi trošak izdavača naplaćivao od zarade kad bi album bio objavljen. Sve dok se troškovi izdavača nisu sveli na nulu, izvođač ne bi dobio ni centa.”
Uspostavom hrvatske države u toj sferi prikupljanja izvođačkih prava instaliran je HUZIP, kao što je taj poduži tranzicijski period sa sobom donosio i uređivanje legislative za pojmove kao što su ‘publishing’ i ‘copyright’ koji su bili drukčije interpretirani spram zapadne prakse, da bi s novim milenijem većina hrvatskih diskografa pod egidom “poslovnog rizika” ušla primjerice i autorima u prostor autorskih prava u nekom postotku, što je otad, može se reći, standardna praksa. No da se vratimo na HUZIP, ta udruga postala je dio tzv. trokuta raspodjele novca od prava u glazbenom biznisu. HDS ZAMP je prikupljao dio za autore (skladatelje), HUZIP (koji je vezan za glazbeni sindikat HGU) izvođački dio, a diskografi (kasnije združeni u hrvatsku diskografsku udrugu HDU) svoj dio i ta trojna ravnoteža je trajala solidan broj godina.
Prijedlog novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravim iznio je na svjetlo dana kad je konkretno puknuo taj ‘ljubavni trokut’. Naime, otvorena je stranica e-savjetovanja za diskusiju o novom zakonu i tamo se situacija brzo polarizirala – s jedne strane glazbenici, a s druge diskografi. Svaki sa svojim tumačenjima i argumentima kontra drugih.
Da se vratimo još malo unazad, ‘ljubavni trokut’ je pukno dolaskom streaming servisa Deezer. Konkretno je to rezultiralo tužbom koju je HUZIP podigao protiv Deezera. Time je taj servis opterećen pravnim procesom postao jasan marker drugim streaming servisima (ponajviše Spotifyju, čiji dolazak se konstantno najavljuje, ali i konstantno prolongira) da se u Hrvatskoj neće dobro provesti, te za to unazađivanje i stopiranje razvoja glazbenog biznisa diskografi optužuju HUZIP i Paola Sfecija koji stoji iza te glazbene udruge.
“S obzirom na nekoliko komentara diskografskih kuća da je sudski spor HUZIP-a pokrenut protiv Deezera ”zaustavio razvoj digitalnog tržišta u Hrvatskoj zbog nesigurnosti poslovanja”, potrebno je prokomentirati tu potpuno izokrenutu tezu, i promotriti realnost iz sasvim druge perspektive. Dakle, po mom dubokom uvjerenju, razvoj digitalnog tržišta u Hrvatskoj zaustavili su oni koji su se lažno predstavili Deezeru kao vlasnici svih izvođačkih prava na svim snimkama ikad objavljenim na teritoriju današnje Republike Hrvatske. To lažno predstavljanje, koje se iz dana u dan dokazuje na e-savjetovanju, u osnovi je najobičniji kriminal, zbog kojeg bi neki ljudi završili u zatvoru da se radilo primjerice o ciglama, cipelama ili kompjuterima, a ne o nečem teško fizički opipljivom kao što je intelektualno VLASNIŠTVO. Apostofiram riječ vlasništvo jer očito neki ne razumiju puno značenje te riječi. Jedan od suvlasnika silom je provalio u zajedničko skladište, uzeo svoj dio cigli, ali usput, bez dozvole, dogovora ili ugovora, silom otuđio i dio cigli koji pripada drugom suvlasniku. I onda, lažno se predstavivši kupcu, prodao sve cigle kao svoje. Ako će nešto zaista zaustaviti razvoj digitalnog tržišta to će biti činjenica da će sada Deezer iz ovog e-savjetovanja jasno vidjeti da ih je poslovni partner prevario, i prodao mu ukradenu robu. Takav balkanski način poslovanja prepostavljam nije nešto s čime će se pomiriti jedna ugledna francuska tvrtka, koja je kupila mačka u vreći, i završila zbog toga na sudu. Napominjem, ovaj problem se nikada ne bi dogodio, niti bi se HUZIP pojavio u čitavoj priči, da su diskografi pristali u dobroj vjeru pregovarati s udrugama izvođača o novim odnosima u novom digitalnom dobu”, napisao je Paolo Sfeci na e-savjetovanju.
Stvar se, pojednostavljeno kazano, zaplela u svojevrsni gordijski čvor. Bara je mala, a između ‘tri krokodila’ je došlo do disbalansa u odnosima. S pozicije stranog investitora uvijek je optimalna situacija pregovarati sa što manje igrača, jer je time i zarada koja se ubire veća i to je legitimna stvar. No legislativa je drugi par rukava, a ona u puno stvari nije razjašnjena. Naime, puno ugovora s diskografima je potpisano u vrijeme dok internet nije ni postojao, pa time ta prava nisu ni definirana, a to je proces koji se rješava aneksima s autorima, a po svemu sudeći izvođači tu ispadaju iz igre kad je riječ o streaming platformama. Nije tajna da su honorari sa streaming platformi pravi sitniš za autore (čiji postotak je viši od izvođačkog, tj. drukčije se obračunava) i borba za stiskanje tih velikih igrača u pravičnijoj raspodjeli traje konstantno. U periodu koronavirusa se još više pojačala jer je jekom lockdowna internet postao glavna platforma glazbenog biznisa. Jean-Michel Jarre kao prvi čovjek udruge CISAC traži pravedniju raspodjelu od tzv. GAFA-e (Google, Amazon, Facebook, Apple), a nedavno su i britanske udruge izvođača pokrenuli kampanju Keep Music Alive kako bi ishodovali veće honorare od streaming servisa. Koronakriza je na vidjelo izbacila upravo taj segment koji već nekoliko godina unazad bilježi strelovit rast i po pitanju brojnosti konzumacije glazbe i zarade za velike servise, pa se može reći da se jedan krupni problem na međunarodnoj razini ‘valja iz brda’. Kod nas pak vladaju prijepori oko donošenja legislative za pogodovanje nekom poput Spotifyja (a za takve servise je opće poznato da ih ne zanimaju mala tržišta i ona čiji zakoni im ne pogoduju).
O situaciji na domaćem terenu u ovom trenutku se oglasio i Tonči Huljić na e-savjetovanju: “Ovaj zakon smatram izuzetno važnim za godine koje su ispred nas. U tom smislu treba ga sagledavati iz perspektive jasnih benefita koji treba donositi cjelokupnoj industriji, a nikako parcijalnim interesima samo jedne od udruga. Pojednostavljeno rečeno: nakon dugotrajne borbe i lobiranja da se na razini EU donese Direktiva koja je vrlo tijesnim brojem glasova ZAŠTITILA interese dionika ove branše, uključujući autore, diskografe i izvođače, prijedlozi za izmjene prijedloga zakona anuliraju to postignuće. Kada bi se usvojilo bilo što od prijedloga koje navode štovane kolege zadiralo bi se direktno u moralna prava autora, a time i rušilo sve ono dobiveno tom direktivom. Prijedlog zakona je dobar i uravnotežen. Ne zadire ni u financijska niti moralna prava autora, izdavača i izvođača. Utemeljen je na praksi koju sugerira Direktiva EU. Već sami pokušaji da se uvedu određene izmjene toga zakona rezultirale su odugovlačenjem dolaska Spotifya u Hrvatsku, a Deezer ne napreduje i ne širi se zbog tužbe jedne od udruga što utječe direktno na primanja svih. U trenutku kada komadna prodaja zauzima tek 25% ukupnih prihoda, od kojih autori ostvaruju svoju naknadu, a streaming servisi 75%, činjenica je koja sama po sebi dovoljno govori. Da bi se razumio cijeli okvir problema treba biti involviran u sve tri zainteresirane grane kojih se ovaj „problem“ dotiče. A to su HDS, HDU i HGU. Ja to jesam. Sudjelovao sam i u izaslanstvu koje je u Bruxellesu informiralo o našim stavovima hrvatsko izaslanstvo sastavljeno od svih političkih stranaka koje nas predstavljaju. Pri izglasavanju ove Direktive različito su glasovali i time zamalo doveli u pitanje interese koji su od krucijalne važnosti za ovu branšu. Srećom, Direktiva je izglasana. Istina tijesno, ali dobivena je utakmica sa internetskim gigantima. Nakon što smo argumentirali svoje stavove, hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu i sami su iskazali zadovoljstvo ovakvim načinom upoznavanja materije i bez obzira na stranačku pripadnost, jednoglasno se postavili prema našim argumentima u budućnosti pri sljedećim pitanjima koja se tiču naše branše. Cijenjene kolege, pozivam Vas stoga slijedom navedenog, što je tek vrh ledenog brijega, da sve tri udruge unutar sebe rasprave nedoumice zbog kojih jedna od tri organizacije konstantno vrši pritisak po raznim ministarstvima sa pitanjima koja nemaju utemeljenu vrijednost u meritumu stvari. Kako pripadam svim udrugama dopuštam sebi da imam malo širu sliku, koju sam voljan podijeliti sa ostalim zainteresiranima kada kažem da je prijedlog zakona sukladan općim potrebama diskografske industrije kojoj na ovaj ili onaj način svi pripadamo.”
Nikša Bratoš ima drukčije stajalište: “Podcrtat ću ono što ne bi smjelo biti sporno: autorska prava pripadaju autorima izvođačka prava pripadaju izvođačima. To se izrijekom navodi u Članku 4. (1) Autorsko pravo pripada, po svojoj naravi, fizičkoj osobi koja stvori autorsko djelo. (2) Pravo umjetnika izvođača pripada, po svojoj naravi, fizičkoj osobi koja izvede djelo… Naknada za ta prava treba biti NEODRECIVA. Naknade za autorska prava prikuplja organizacija za zaštitu autorskih prava – ZAMP. Analogno tome, i posve logično je da naknade za izvođačka prava prikuplja organizacija za zaštitu izvođačkih prava – HUZIP. Taj način je jedina garancija da će naknade za izvođačka prava zaista stići do svih izvođača. Upravo to je ono što bi zakonodavac trebao štititi. Prijedlog zakona nažalost ostavlja prostor i mogućnost zloporabe, koju diskografi trenutno obilato koriste. Po prijedlogu zakona sporni članci su: Članak 128. (2) “Umjetnik izvođač ima pravo na udio u jedinstvenoj primjerenoj naknadi za emitiranje i svako drugo priopćavanje javnosti svoje fiksirane izvedbe. Jedinstvena primjerena naknada sastoji se od pojedinačnih naknada koje pripadaju umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma. ” Članak 58. (2) Autorskopravni ugovor, osim malog nakladničkog ugovora, koji nije sklopljen u pisanom obliku smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju Naš prijedlog je bio da se čl. 128 dopuni s jasnim i nedvosmislenim dijelom koji će jamčiti izvođačima neodrecivost naknade, te prikupljanje i raspodjelu iste kroz sustav kolektivne zaštite i osigurati da njihov novac stigne uistinu do njih, za razliku od sadašnjeg sustava koji diskografi koriste na način da prikupljaju naknadu za korištenje na internetu za fonogramska ali i izvođačka prava i to isplaćuju posve samovoljno samo jednom manjem broju izvođača koji sudjeluje na snimkama, što je u potpunosti protupravno. To čine također samovoljno pozivajući se na valjanost navodnih usmenih dogovora kojima su se navodno ostali izvođači odrekli tih prava. Stoga predlažem: iz članka 58. potpuno brisanje stavka 2 u članku 128. jasno naznačiti da je pravo izvođača na primjerenu naknadu “neodrecivo”.”
“Prije nekoliko tjedana, saznala sam da su iz tog nacrta novog Zakona izbačeni izvođači. Izbačeni smo na najgluplji mogući način, kao da ni ne postojimo. Ali doslovno! Na Ministarstvo kulture lobirali su vjerojatno diskografi izvana (organizacija IFPI), ali i naši hrvatski diskografi i izvršili pritisak na ministricu kulture. Ona je, ne poznavajući odnose i problematiku, iz nacrta Zakona izbacila paragrafe koji su govorili o pravima izvođača! O čemu se radi točno? Naime, svi znate da se naša mjuza prodaje preko digitalnih platformi. Ja ne znam kakvi su vaši odnosi s vašim diskografima, i dal vam daju dio od prodaje na digitalnim platformama. U većini slučajeva, od prodaje digitalne muzike ne dobijemo ništa. Još možda i mi kao “glavni” izvođači i dobijemo neku pinku, ali naša ekipa u bendovima SIGURNO ne dobije ništa. A svi smo mi izvođači i nitko nije “vrijedniji” jedan od drugog. Za mene je potpuno suluda ideja diskografa da oni skupljaju tu lovu (koliko god mala bila) za nas, a onda da ovisimo o njihovoj procjeni ili dobroj volji, da nam je prosljeđuju a da pritom sebi uzimaju dio. Pogotovo zato što mi svoj sustav kolektive zaštite imamo – HUZIP. HUZIP za nas skuplja izvođačka prava za radio i telku, i nekako je logično da im omogućimo da skupljaju i prava na internetu”, ističe Mirela Priselac Remi.
Iz redova diskografa prijedlog novog zakona ne vide spornim, tj. vide spornim miješanje HUZIP-a o čemu je Dario Draštata iz Dallas Recordsa, ujedno i predsjednik nove internacionalne udruge RUNDA napisao sljedeće: “Moram priznati da sam osupnut razinom nepoznavanja materije koje kolege glazbenici/izvođači ovdje pokazuju (očito krivo informirani), uz iznimku rijetkih izuzetaka. Također, mada su me neki od kolega izvođača sa kojima surađujem desetljećima zvali da mi se ispričaju jer su bili pritisnuti da ostavljaju komentare po direktivi HUZIP-a, a čitam da je to slučaj i sa izvođačima drugih izdavačkih kuća, nisam ipak mogao vjerovati koliko je to daleko otišlo. Nikada ne bih zamjerio nikome što ima o nečemu drugačije mišljenje ili se ne slaže s mojim, niti očekivao ispriku ili poziv u tu svrhu, a pod uvjetom da se ono temelji na činjenicama i stvarnosti, što na žalost u najvećem broju komentara ovdje ipak nije slučaj. Nisam je tražio ni sada, ali ipak sam to doživio. U želji da opravda svoje postojanje i svrhu, te na ovaj način, doslovno silujući proceduru, iznudi promjene koje je predlagatelj zakona u prvoj fazi već odbacio, kao i EK i Europski parlament pri donošenju direktive (!), HUZIP je zapravo ovo savjetovanje pretvorio u lakrdiju i pokušaj demonstracije svoje moći i snage, dirigirajući nizu izvođača da komentiraju ono što im se govori, uz (navodno) obećanje da će eto ako ovo prođe za njih poteći med i mlijeko. Na žalost svatko tko se ozbiljno bavi ovim poslom i u njega investira svoje novce, rad, talent, znanje, kontakte i iskustvo, te je u dosluhu sa stvarnošću i onim što se doista događa na polju digitalnih prava i prati trendove koji se događaju u svijetu, za čime mi ponovo i opet kasnimo, a o čemu je ovdje primarno i riječ, zna da je to što nudi HUZIP samo utopija ili želja za novom glazbenom uranilovkom. Naime, smisao direktive nije bio i to je jasno (ponavljam!) odbačeno od strane Europske komisije da se njome, a slijedom toga i zakonima koji bi istu implementirali, uvode neka nova prava, koja bi tim više unazadila mogućnost da se ostvari pravo na ono što se zove ‘fair share’. Taj ‘fair share’ prije svega odnosi se na namjeru da se Direktivom omogući jednistveni zakonski okvir u kojem neće više biti moguće koristiti takozvane ‘safe harbour/sigurne luke’ od strane DSP-a, te će ih obvezati na PRAVEDNU nadoknadu SVIM vlasnicima prava. U glazbenom svijetu to su autori, izvođači, diskografi, publisheri… No, digitalni streaming glazbe ili digitalni download ili bilo koja druga inačica korištenja glazbe u digitalnom svijetu NIJE javno emitiranje, na koje se mnogi kolege glazbenici ovdje pozivaju jer im je netko rekao da je to isto. Žao mi je da vam kvarim veselje, ako to do sada niste shvatili. Naime, svi vodeći digitalni servisi, poput Spotifya, Apple Musica, Deezera, pa i YouTube Musica naplaćuju mjesečnu naknadu za korištenje, slušanje, streamanje ili download glazbe koja se nalazi na servisu i time se ovdje ne radi ni o kakvom javnom emitiranju, nego o istom odnosu kao da ste kupili nečiji CD ili LP. Da pojasnim, kada odem na Deezer ja biram što ću slušati. To nije nikakvo izvođenje glazbe na internetu. Ako je to “My Way” od Franka Sinatre onda sam u trenutku pokretanja streama ili downloadanja snimke na moj uređaj ja praktički KUPIO tu snimku. Naknadu za korištenje te snimke će dobiti vlasnici prava. To su autori, glavni izvođač (putem ugovora sa svojim izdavačem), te njegov izdavač. Isto kao i u slučaju da sam kupio CD sa tom snimkom u glazbenom dućanu. Znači nema poveznice niti mogućnosti da se isto na bilo koji način poveže se situacijom kada upalim radio ili tv i čujem istu pjesmu Sinatre. Nadalje, vidim da mnogi prateći izvođači / studijski glazbenici, smatraju da neovisno o ovome oni trebaju dobiti dio od digitalnih prihoda snimke na kojoj su sudjelovali. Pa ništa lakše, dogovorite se tako sa glavnim izvođačem ukoliko je on onaj koji vas angažira pa će diskograf bez problema iz njegovog dijela odvojiti dio i za vas ili ukoliko je to diskograf dogovorite se direktno. No, nemojte očekivati da ćete za svoj posao biti dva puta plaćeni. Nitko ne može biti dva puta plaćen za isti posao. Nemojte tražiti uranilovku. Preuzmite rizik koji svakodnevno u svom poslu preuzimamo i glavni izvođači i mi izdavači kada investiramo u nove snimke. (…) Vidim ovdje su se javili i neki kolege izvođači, koji su ujedno i sami svoji izdavači i kažu da žele da ovo izmišljeno pravo za njih kolektira HUZIP. Pa zašto pobogu? Imate direktan izvor prihoda kao izdavač i izvođač i sad želite izmisliti novo pravo, dati ga kolektivnoj organizaciji i umanjiti sebi prihod? Pa gdje je tu poslovna logika? Kolektivne organizacije osim što bi trebale raditi na korist svojih članova, uz maksimalnu transparentnost i minimalne troškove, ne bi trebale raditi na tome da pile granu na kojoj njihovi članovi (a i oni sami) sjede. Ne bi smjele raditi protiv slobodnog tržišta, zdrave konkurencije, protiv onih koji generiraju ovaj posao. Vama koji ste popustili pod pritiskom ili u ne znanju o čemu se ovdje radi ili vas nije puno briga ali vam je netko toliko dosađivao pa ste ga se ovime rješili, sada glazbena birokracija iz HUZIP-a nameće da srušite stablo koje vas hrani, a koje smo svi mi (autori, glavni izvođači, izdavači) obilno godinama zalijevali i ne vidite da ćete time na koncu uništiti cijelu šumu. Nitko nije protiv toga da izvođači koji imaju ugovore sa diskografima dobiju fer naknadu i za ova prava tamo gdje to još nije tako.”
Sfeci je tu ‘vratio lopticu’: “Da se dogovorilo te neke pravednije odnose, a HDU i HGU su o tome pregovarali nekoliko godina, svi izvođači na svim snimkama bi uredno primali naknadu za korištenje svojih snimaka na internetu, ne bi bilo tužbe protiv Deezera, i danas ovo e-savjetovanje ne bi bilo potrebno. Na žalost, u trenutku kada je u Hrvatsku došao Deezer, diskografi su prekinuli pregovore i odlučili se predstaviti kao vlasnici svih izvođačkih prava, potpuno svjesni da ta prava nisu nikad ugovorno riješili. Nakon toga počelo je aneksiranje starih ugovora, nešto milom a pretežito ucjenama, ali jednostavno je nemoguće unatrag aneksirati čak ni one stotine ugovora koji su postojali, a kamoli sve one koji nisu nikad ni potpisani. I tu je ključ svih problema, izvođačka prava na internetu jednostavno je nemoguće riješiti individualno, zato je Direktiva i ostavila prostor kako za kolektivnu zaštitu tako i za kolektivno pregovaranje. Velika zapreka dogovoru je i činjenica da diskografi uopće ne razumiju ni stari zakon, a ni novu Direktivu. Naime, i međunarodne konvencije, i svi moderni zakoni o autorskim i srodnim pravima, i nova direktiva EU vrlo jasno propisuju da svi izvođači imaju prava, i to kod svakog postojećeg oblika korištenja njihovih snimaka, bez obzira jesu li na izlasku iz studija nekom prilikom primili svojih 100 eura ili nisu. Ono što se čini razvidnim, diskografi očito zazivaju neki model sličan onom u SAD-u, gdje su glazbenici prekarna radna snaga, platiš i zaboraviš da postoje. Na njihovu veliku žalost, svi europski zakoni, pa i ova nova direktiva, odavno su prepoznali da u tu snimku glazbenika nije uložena ”investicija” od tih pola sata ili sat koliko provede u studiju, nego, uz talent, i godine i godine mukotrpnog svakodnevnog vježbanja.
Zaista je tužno da diskografi pokušavaju za sebe zadržati novac koji zakonski pripada tim ljudima. Očito te izvođače diskografi uopće ne doživljavaju, ili njihova prava doživljavaju kao ogromnu nepravdu prema diskografima, koji su se investiranjem u glazbu svi redom doveli do ruba opstanka, i sebe i svoju obitelj. Zanimljivo pritom da još nikada niti jedan diskograf u Hrvatskoj nije bankrotirao, za razliku od velikog broja bankrotiranih i glavnih i pratećih izvođača, kojima u ovom času autorske i izvođačke udruge pokušavaju pomoći da prežive.”
Dakle, e-savjetovanje se pretvorilo u bojno polje ‘kapitalaca’ gdje je izvučena ‘teška artiljerija’. Direktiva EU komisije koja se provlači u ovom kontekstu očigledno je podložna različitim tumačenjima, što je dovelo do podjela među interesnim skupinama u prijedlogu novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Ako se stvar sagleda brojčano, najveći prijepori su oko ‘dijela kolača’ koji pripada najbrojnijoj skupini, a to su izvođači, jer njih po logici stvari uvijek ima više od autora, kao i diskografa. Kome će se većina njih prikloniti izuzetno je teško predvidjeti. Previše je tu parametara u igri. Utjecaj u tom narativu ima i odgovor na pitanje jesu li dosad bili zadovoljni raspodjelom i kako općenito doživljavaju svoje krovne organizacije, također i diskografe, jer i jedni i drugi barataju njihovim pravima. Nadaju li se boljitku ili strahuju od gubitka (i od koje strane), ili su pak potpuno ravnodušni jer im “nigdar ni bilo da ni nekak’ bilo” i da se ne žele zamjerati ni jednoj ni drugoj strani. Dioba ili trodioba? – pitanje je sad. Odgovor bi bio težak i da su neka normalna vremena, ali nisu. Već je najavljen znatan pad svih glazbenih prihoda zbog koronakrize i njega će svi osjetiti u mjesecima pred nama, bez nekih uistinu konkretnih predikcija i naznaka koliko će godina trebati za potpuni oporavak. Ionako mala bara počela je ubrzano presušivati. Glazbenicima će u narednom periodu novčanici ionako biti tanki, time i živci.
Ono što je tu posebno važno jest da će novi Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, bio donesen u predloženom obliku ili ne, dalekosežno utjecati na ovdašnje glazbene prilike. Ako će pogodovati boljitku u smislu ostvarenja i uređenja više konkretnih partikularnih interesa svakog ‘šarafa u procesu’, a to su i oni koji sviraju i oni koji skladaju i oni koji objavljuju, onda će to biti kvalitetan zamašnjak. Ali ako se grdo osakati jednu stranu (bilo koju), lako se može dogoditi da se cijela konstrukcija sruši i ne bi bili ni prvo ni zadnje glazbeno tržište na ovom svijetu koje je izgubilo svoju produkciju i nastavilo živjeti kao konzument tuđe produkcije i ono nešto malo zicera iz ‘bolje prošlosti’, tek toliko da se malo zamrači ‘glazbeno sužanjstvo’. Dakle, ako sve tri strane ne vide opciju za veći prostor otvaranju puta kreativnosti u budućem djelovanju (time i poslovnosti), nego im dometi idu najdalje do toga da se raskrčmi postojeće, onda ovaj problem oko prijedloga Zakona donosi još jednu (skrivenu) opasnost na n-tu potenciju. Sukob je već počeo. Glazbenici će morati odabrati stranu. Htjeli to ili ne. Njihova guzica je (prva) na vjetrometini.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
