Nakon što su ga na prošlom albumu tarot karte inspirirale za stvaranje paklene smjese u kojoj su se, uz nešto klasičnije psihodeliju i funk, krčkali diggerski žanrovi poput kambodžanskog psych rocka i turskog rocka sedamdesetih, Luka Šipetić na novom se materijalu uhvatio tibetanske Knjige mrtvih i odveo je u mrak disko kluba.
To u nemanjinom slučaju, međutim, ne znači da smo dobili devet uglazbljenih poglavlja ili stranica, a i disco iz naziva ne treba shvatiti previše doslovno, već više kao ključ koji mu je otvorio vrata nekog tajnog, čudesnog glazbenog svijeta u koji je stigao krenuvši na ‘put reinkarnacije’.
Za razliku od prethodnika, “Cosmic Disco” nije zanemario ni vokalni dio priče koji naizmjenično evocira sempliranu dokumentaristiku jednih Public Service Broadcasting, slavni album “My Life in the Bush of Ghosts” koji su prije gotovo 40 godina objavili David Byrne i Brian Eno, srpske sastave tipa Darkwood Dub i Igralom, East Ra stalnog mu suradnika Dine Santaleze, ali i tradicijom inspiriranu glazbu u rasponu od rodne mu Istre do etiopskog soula, afrobeata, na momente čak i bendova poput Tinariwen.
Sve to, ili barem dosta toga, ponekad se nađe u istoj pjesmi (“Terra Magica”), a svakako vrijedi izdvojiti i “Juju Dancer” koja bi u savršenom svijetu bila pravi ljetni hit. “As Above, So Below” me sjetila na manje interesantnu, ali i dalje vrlo osebujnu kasniju fazu Cana, kada su iz Traffica pokupili perkusionista Rebopa Kwaku Baaha i svojem kreativnom ludilu dali nešto čvršće, znatno plesnije temelje. Naziv albuma ujedno je i idealan opis najpopističnije skladbe “Rama Disco”, slušajući “Zen Sin Fin” i “Cumbia Cosmica” imao sam dojam da su Lukinu pulsku sobu opsjedali duhovi Gingera Bakera i Fele Kutija, dok uvodna “Dāw Yěn” predstavlja svojevrsni most između “Tarot Funka” i aktualnog izdanja.
Materijal je nastao tijekom ožujka i travnja, što znači da Šipetić spada među one koji su izolaciju itekako dobro iskoristili, uz pomoć ‘the usual suspectsa’, odnosno Lea Baslaća na flauti i soprano saksofonu, Nikol Ćačić iz NLV-a te spomenutog Santaleze s kojim sačinjava i još uvijek nepotvrđeni projekt Para Lele.
nemanja ovim albumom, kako i sam ističe, nije pokušao dati odgovor na pitanje što nas čeka nakon smrti, no u njegovim solažama i neprekinutim tribalnim ritmovima kao da možete osjetiti svu sirovu snagu življenja, euforiju ljubavi i plesa jačih od bilo kakve tuge i strahova.
Ocjena: 9/10
(Yem, 2020.)