‘Imploding the Mirage’ zaista jest najbolji album The Killersa nakon debija, ali to više govori o svemu što su radili u međvremenu nego što ide u prilog njegovoj vrijednosti.
Prilikom recenziranja posljednjeg albuma “Wonderful Wonderful” napisao sam da vjerojatno nikada neću uspjeti dokučiti razloge ogromne popularnosti koju već petnaestak godina uživaju Brandon Flowers i njegovi Killersi. Priznajem da su imali nekolicinu dobrih pjesama i velikih hitova (“Somebody Told Me”, “Mr. Brightside”, “Human”), jedan solidan album (“Hot Fuss”), a i bendovi koji su ih inspirirali i koje nerijetko potkradaju bez iznimke su, barem u nekom trenutku karijere, dobacili do stadionskih pozornica. S druge strane, čak i spomenuti prvijenac sadržavao je nemali broj ‘fillera’, dok su na narednim ostvarenjima letvicu kvalitete spuštali sve niže i niže. Još teže mi je, međutim, shvatiti trajno kritičarsko uvažavanje, često i oduševljavanje ‘ubojicama iz Las Vegasa’, ponajprije jer se takvim tretmanom nije mogla pohvaliti većina njihovih 80’s heroja.
Novu rundu hvalospjeva koja prati “Imploding the Mirage” tako sam doživio kao priliku za reevaluaciju lika i djela The Killersa iako sam ih uzeo s priličnom rezervom, baš kao u slučaju “Sam’s Towna”, ploče na koju novi materijal najviše nalikuje. To bi značilo da listu uzora ponovno predvodi Bruce Springsteen, kako u refrenima većim od života tako i kroz glavne junake Flowersovih stihova.
Nažalost, Killersi i dalje kopiraju jednu od manje zanimljivih Gazdinih faza, onu kojom su dominirali trendi sintesajzeri toga vremena, dok po pitanju tekstova ostavljaju isti dojam kao gledanje nepotrebnog rimejka nekog filmskog klasika. Što se tiče ostalih utjecaja, “Caution” zvuči poput obrade Springsteena od strane norveških A-ha, “Fire In Bone” pokušava spojiti Talking Headse i Simple Mindse, a “When the Dreams Run Dry” iz zaborava izvući sastave tipa Classix Nouveaux. Nešto bolje prošlo je Stevie Nicks/Lindsay Buckingham poglavlje priče o Fleetwood Macu koje evociraju u “Running Towards a Place”, uz uvodnu “My Own Soul’s Warning” i najjačoj stvari ovdje.
“Imploding the Mirage” zaista jest najbolji album The Killersa nakon debija, ali to više govori o svemu što su radili u međvremenu nego što ide u prilog njegovoj vrijednosti. Usprkos tome, vjerujem da će vojska njihovih obožavatelja biti više nego zadovoljna, dok ću se ja ipak držati stare garde nabrojane u ovoj recenziji. Čak i Classix Nouveauxa.
Ocjena: 5/10
(Island / Universal Music, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
