Danas se navršava 50 godina od smrti Jimija Hendrixa, kantautora, gitarista, inovatora, izvođača, istinske ikone popularne kulture.
Kad su Hendrixu 1970. u nekrolozima muzički žurnalisti spominjali kako njegov rad nikad neće biti zaboravljen, pitanje je jesu li baš tako jasno vidjeli da će u narednih 50 godina Hendrix baš uvijek biti u modi. Sad možemo potvrditi da u pola vijeka od njegovog odlaska s planeta Zemlja Hendrix nikad nije postao ocvala krpica iz prošle sezone koju je sramota ovog proljeća opet odjenuti, čak ni serija sumanuto složenih posthumnih albuma s neobjavljenim snimcima i naknadno nadosnimljenim dionicama nije poremetila sjaj Jimijeve zvijezde. Od 1966. do 1970., nepunih pet godina diskografske aktivnosti Hendrix je ostavio muziku koja će odzvanjati generacijama. Gitaru je svirao kao virtuoz, neodoljivi zavodnik, pobunjeni tinejdžer iz geta pun tuge i bijesa, pali anđeo koji nije znao reći ‘ne’, kao neshvaćena skitnica, vječiti putnik.
Sklon sam misliti da je ono što je Bob Dylan bio The Bandu, to je Little Richard bio Hendrixu. Onu samosvijest, drskost i bunt koju je Richard imao u svom vokalu, Hendrix je imao u pjesmama i u sviranju gitare. Hendrix je djelovao u vremenu kad su se afroamerički muzičari tek trebali izboriti za ravnopravan tretman s bijelcima. Jimi je to učinio u svom stilu, 1969. bio je najplaćeniji izvođač na Woodstocku, nakon nekakve tri godine diskografske karijere, naoko bez puno truda nadmašivši svoje uzore i učitelje. U te tri godine izdana su tri albuma s triom Jimi Hendrix Experience, uz “Are You Experienced?”, top listama s obje strane Atlantika su harali “Axis: Bold As Love” i dvostruki magnum opus “Electric Ladyland”. Na potonjem je bilo jasno da Jimijeve vizije nadmašuju mogućnosti trija s bubnjarem Mitchom Mitchellom i basistom Noelom Reddingom. Uz live-album “Band of Gypsys”, koji je izdan u proljeće 1970., to je sve što je izdano za Hedrixova života.
Koliko je Hendrix velik? U nedjelju 4.6.1967. Paul McCartney i George Harrison su došli na njegov koncert. Album Beatlesa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” je tek izašao i tek je počeo sa skupljanjem panegirika publike i kritike. Jednu od prvih “recenzija” albuma uputio je Hendrix, odsviravši naslovnu pjesmu s novog albuma Beatlesa kao uvodnu u koncert. Paul McCartney i dan-danas tvrdi da mu je to jedan od najdražih komplimenata u cjelokupnoj karijeri. Možemo samo zamišljati kakva je to bila izvedba, u trenutku kad je Paul McCartney sa svojim Beatlesima bio najveća svjetska zvijezda, da ga je tako uspio fascinirati umjetnik u usponu, tada tek s jednim, par tjedana starim albumom i naramkom singlova iza sebe. Taj par tjedana stari album bio je “Are You Experienced?”, vrlo vjerojatno najbolji debi album svih vremena i vjerojatno najbolji album te mitske 1967. godine.
Već na toj kolekciji pjesama Hendrix je zablistao u punom umjetničkom i inovatorskom sjaju. Jimi je svirao muziku od pomoću efekata za koje mnogi nisu znali da postoje. I bez obzira na to, svi ti zvukovi su se po svojoj kompoziciji bešavno uklapali u afroameričke glazbene idiome, blues, funk, pa i jazz. Rock je dobio brojne klasične riffove i pjesme, od “Purple Haze”, preko naslovne stvari i “Fire”, do “Manic Depression” i “Third Stone From the Sun” (kojoj je relativno nedavno grupa Chui odala počast naslovom albuma “Third Sun From the Stone”). Odjednom razne distorzije zvuka nisu više bile nusprodukt tehničkih nesavršenosti studija, instrumenata, konzola i čega sve ne, nego legitiman muzički izričaj. Pitanje je bilo samo talenta kako to uklopiti u koherentnu muzičku sliku. Jimi ga je imao i nakon “Are You Experienced?” više ništa nije bilo isto. Ne postoji niti jedan žanr u popularnoj muzici koji se nakon Hendrixa ne naslanja na njegovu ostavštinu. Progresivni rock, funk, HC punk, metal, rap, indie, grunge, pa i rock 21. stoljeća Jacka Whitea i Josha Hommea redom imaju negdje utjecaj muzičkog sjemena Jimija Hendrixa i njegove estetike.
Jimi je iz svoje gitare izvukao sve, a neki će možda primijetiti da je i iz svog vokala uspio izvući – sve. Razni su izvođači (Tim Rose, The Byrds, Love, Cher…) pokušavali snimiti “Hey, Joe” – u svojoj interpretaciji Hendrix je tu pjesmu plasirao u vječnost. Hendrix nije bio velik pjevač, ali je uspijevao činiti pjesmu svojom, o čemu najbolje može posvjedočiti drugi velikan popularne muzike, Bob Dylan kojem je Hendrix “oteo” pjesmu “All Along the Watchtower”. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost Bob Dylan će reći da kad god pjeva tu pjesmu, kao da je posvećuje Hendrixu.
Jimi Hendrix je živio život u petoj brzini u vremenu kad je bilo uobičajeno da je četvrta najbrža. Neuredan život je donio svoje – nakon što je prethodne večeri svašta utrpao u sebe, 18.9.1970. se ugušio vlastitom bljuvotinom. Teško je reći da je Hendrix nakon svega sagorio jer sagorijevanje podrazumijeva pepeo, sivilo, prah, kraj. Na ostavštini Jimija Hendrixa mnogo je toga naraslo i neće još prestati rasti.