Preživjeli suradnici kunu se da su koncerti poput ovoga u Palo Altu Monku poslužili kao ispit snage, a kad ga je položio dali su mu novu snagu, energiju i volju za nastupima u vremenu osobne krize.
Već smo nekoliko tekstova na ovom portalu otvorili spominjanjem objavljivanja izgubljenih snimki jazz velikana kao trendu u punom zamahu, a čini se da smo opet primorani poslužiti se istom taktikom kad je pred nama “novi” album Theloniousa Monka izdan pod imenom “Palo Alto”. Za razliku od recentno iskopanih albuma Johna Coltranea “Both Directions at Once” i “Blue World” ili, recimo, prije par mjeseci objavljenog albuma Arta Blakeyja “Just Coolin'” koji su prašinu skupljali u podrumima izdavača, slučaj s novom Monkovom pločom je donekle drugačiji zato što je snimka bila pohranjena kod Dannyja Schera, čovjeka koji je prije više od pola stoljeća organizirao koncert velikog inovatora i pijanista u svojoj srednjoj školi u gradu u Kaliforniji po kojemu izdanje nosi ime, pa tako gotovo nitko nije znao da ona uopće postoji. A ne bi ni postojala da je nije snimio školski domar ishodivši dozvolu za snimanje kao protuuslugu za naštimavanje koncertnog klavira na kojemu će Monk odsvirati koncert.
Album je trebao ugledati svjetlo dana na zadnji dan lipnja ove godine, ali je došlo do pomicanja datuma na prošli petak, ovog puta ne zbog problema uzrokovanih koronavirusom, već zbog nesuglasica oko autorskih prava koje su u međuvremenu očito uklonjene, pa je svega četrdesetak dana kasnije album pred nama. Doduše, moglo ga se pronaći i koji tjedan ranije nezakonitim kanalima u mutnijim vodama interneta, ali sada je tu i službeno u svim formatima.
Koncert koji je na njemu zabilježen snimljen je 27. listopada 1968., u godini koja je za Monka bila posebno teška zbog sve ozbiljnije bolesti od koje je patio, a nekoliko mjeseci prije koncerta čak je završio i u komi. Usto, albumi koje je u to vrijeme snimao za Columbia Records prodavali su se mnogo slabije od njegovih ranijih izdanja, pa to može donekle objasniti kako je mladi Scher uspio namamiti velikana da nastupi u njegovoj srednjoj školi.
U 47 minuta zabilježenih na snimci Monk je sa svojim udarnim kvartetom – koji su osim njega činili Charlie Rouse na tenor saksofonu, Larry Gales na basu i Ben Riley na bubnjevima – u gotovo idealnoj formi odsvirao šest pjesama koje se uglavnom može uvrstiti u ‘best of’ materijal njegove bogate karijere. Koncert otvara s ljubavnom baladom “Ruby, My Dear” prije nego prasne u nadahnutu čak trinaest minuta dugačku izvedbu “Well, You Needn’t”. Još je duža verzija jedne od njegovih zaštitnih pjesama “Blue Monk”, dok je sredina koncerta bila rezervirana za samostalnu interpretaciju skladbe “Don’t Blame Me”.
Pjesma “Epistrophy” izdvojena je kao najavni singl albuma vjerojatno zbog trajanja koje je najprilagođenije puštanju na radijskim postajama, a posljednji je broj na ploči (pre)kratki klavirski bis, dvije minute dugačka “I Love You Sweetheart Of All My Dreams” Rudyja Valleeja nastala u Tin Pan Alleyju davne 1925. godine. Preživjeli suradnici kunu se da su koncerti poput ovoga u Palo Altu Monku poslužili kao ispit snage, a kad ga je položio dali su mu novu snagu, energiju i volju za nastupima u vremenu osobne krize.
Kada se u kontekst ove snimke uzme vrijeme njezinog nastanka, kasna 1968. godina, jasno je da je riječ o turbulentnom razdoblju obilježenom brojnim rasnim nemirima u američkom društvu koje su nedavno potresli i atentati na predsjedničkog kandidata Roberta Kennedyja i borca za građanska prava Martina Luthera Kinga mlađeg. U stvari, sve do pred nekoliko mjeseci, moglo bi se pričati o najturbulentnijoj godini u povijesti Sjedinjenih Država. No, 2020. joj je bacila ozbiljnu rukavicu u lice. Razlika između godine nastanka ove snimke i godine njezinog objavljivanja leži i u tome što su ’68. koncerti poput ovog Monkovog mogli poslužiti kao povod da se na istom mjestu nađu ljudi različitih rasa, generacija i društvenih statusa i na neko vrijeme odlože na stranu svoje razlike i nađu neki zajednički mir. U 2020. godini, nažalost, gotovo je nemoguće i organizirati koncert.
Za kraj valja napomenuti da Danny Scher nije stao s organizacijom koncerata nakon ovog Monkovog nastupa. Nekoliko mjeseci nakon njega organizirao je i koncert još jednog slavnog pijanista, Dukea Ellingtona, čiju snimku također, tvrdi, ima u posjedu. Njeno objavljivanje još nije službeno najavio, ali sama činjenica da postoji i ona dovoljna je da ljubiteljima jazza procure sline.
(Legacy Recordings, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
