Dana 9. 10. 2020. obilježavamo 80. obljetnicu rođenja Johna Lennona, kantautora, osnivača najbolje rock grupe na svijetu The Beatles, ikone pop-kulture, aktivista i duboko kontradiktorne ličnosti koja i danas izaziva zanimanje javnosti. O Lennonu su se pisale i pisat će se knjige, posljednja u nizu je ‘Tko je ubio Johna Lennona’ autorice Lesley-Ann Jones koja se paralelno s originalom pojavila i u hrvatskom prijevodu u izdanju Rockamarka.
John Lennon je stekao svoju slavu kao autorska polovica tandema Lennon-McCartney i kao osnivač najboljeg i najvećeg sastava na svijetu, grupe The Beatles, toliko moćnog benda da nakon gotovo pola vijeka ponovno objavljen album dođe na prvo mjesto liste najprodavanijih. Riječ je o albumu “Abbey Road” koji je objavljen 1969. i koji je već onda osvajao vrhove top-lista, od tada naovamo konstantno bio u opticaju: na CD-u je prvi put izdan krajem osamdesetih, 2009. je dobio 40. obljetničarsko reizdanje, a deset godina poslije je dostojno obilježio pola vijeka postojanja, na vrhu britanske top-liste albuma. Istu stvar je uspio i “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, a možda neko slično postignuće čeka “Rubber Soul”, “Revolver”, “Hard Day’s Night” ili neki drugi album grupe. Odnosno, ono što se nazivalo prije četvrt vijeka britpop, to je prije pola vijeka bila samo jedna faza u Lennonovom umjetničkom djelovanju. Grupa Oasis je pozamašan broj pjesama utopila u zvuku pjesme Beatlesa “Rain”, koja je bila tek B-strana singla “Paperback Writer”.
Kao (kant)autor Lennon je imao sposobnost gotovo istovremeno nasmijati i rasplakati slušatelja, u pravilu je nastupao otvorenog garda, poigravajući se riječima, kontekstom i apsurdom, na tragu Lewisa Carrolla. Na primjer, napisao je čvrstu rock’n’roll pjesmu poletne melodije koja govori o bespomoćnosti, očaju i usamljenosti i naravno, poruka je slabo primljena, jer su se “svi” bili oduševili melodijom. Riječi njegovih pjesama su bile sažete, lakonske, često obojane raznim vrstama humora, najčešće crnim, nadrealnim i provokativnim (danas bismo njegov provokativni humor nazvali “trolanje”, poslušajte “Glass Onion”). Gledamo li iz perspektive razvoja umjetnika kroz vrijeme, od stihova “She Loves You, yeh, yeh, yeh” do riječi “I used to be cruel to my woman, I beat her and kept her apart from the things that she loved” prošle su svega 4 godine, a onda od tih stihova do stihova “Woman Is the Nigger of the World” još 5 godina, odnosno još 8 godina do “Woman, I can hardly express my mixed emotions and my thoughtlessness”.
Lennonovi stihovi su poput sjajnih aforizama, direktni, duhoviti, često dotičući paradoks: “Life is what happens to you when you’re busy making other plans”, “Why in the world are we here? Surely not to live in pain and fear.”, “You gotta serve yourself, nobody gonna do for you, well you may believe in devils and you may believe in laws but if you don’t go out and serve yourself, ain’t no room service here”. Stihovi su mu često bili obojani autobiografskim motivima, postoji pučka teza da je Lennon pisao pjesme o sebi, dok je McCartney pisao pjesme o ljudima oko sebe. To je tek djelomično točno, bitan faktor kod Lennonovih pjesama su ideali, snovi i politika. Potonja ga je, kako bi rekao Mile Kekin, u životu uvijek pratila u stopu. Kao mlada superzvijezda pred Kraljicom Majkom i drugim odabranim “odličnicima” je rekao: “Za našu posljednju pjesmu trebat ćemo vašu pomoć. Vi koji sjedite na jeftinijim sjedalima – plješćite. Ostali – zveckajte nakitom.” Bit će to tek uvod u dugu priču Lennonovih odnosa s establishmentom od kojeg je bježao zbog svojih ideala, ali je priželjkivao da će ga prihvatiti. S druge strane, njegov aktivizam i borba za mir u svijetu su kod tadašnjih rock zvijezda bili srazmjerna rijetkost. S druge strane, da je John poživio, vidio bi kako je danas fraza “mir u svijetu” uglavnom vezana za stupidna pitanja kod izbora za miss.
Lennon, je, dakle, živio u turbulentnom vremenu u kojem se mnogo toga mijenjalo iz poželjnog u nepoželjno ponašanje. U svojih 40 godina života Lennon je proživio svašta: teško djetinjstvo u kojem je bilo dosta postupaka koji bi prema današnjim kriterijima bili opisani kao zlostavljanje djeteta, mladost punu lutanja i konflikata, mukotrpni uspon do slave i rijetko viđenog obožavanja, politički aktivizam, nalazak obiteljskog mira u podizanju i odgajanju mlađeg sina. Lennon je odrastao u vrijeme kad je fizičko kažnjavanje bilo legitiman oblik discipliniranja, danas je riječ o, po više osnova zakonski kažnjivom postupku. Također, u doba Lennonovog djetinjstva nije bila rijetkost da roditelji ostave dijete nekom drugom, skrbniku ili u dječji dom, da se brine o njemu (jednu svoju polusestru Lennon nije stigao ni upoznati jer je dana na posvajanje, a i sam je uglavnom gravitirao svojoj tetki Mimi i tetku Georgeu). S druge strane, Lennonovo ostavljanje karijere po strani da bude kraj sina Seana i dan danas služi kao relativno rijedak primjer posvećivanja oca svom potomstvu nauštrb karijere. Svi su ti ekstremi bili dio Lennonovog životnog puta: odbacivanje i nerazumijevanje s jedne strane, fanatično prihvaćanje i stavljanje na pijedestal s druge strane, Lennonovo nepostojanje u formativnim godinama starijeg sina Juliana i konstantna prisutnost u godinama mlađeg Seana, sve do Johnove smrti.
S obzirom kako se ponašao prema ženama, vjerojatno bi njegova karijera tresnula u zid, samo da je tada postojao #metoo pokret. S druge strane, značajan dio svojih pogrešaka prema ženama je sam priznao i trudio se (većinom) korigirati. Ipak, ostaje nerazjašnjen odnos prema Julianu, koji je kao i sam John bivao napuštan od strane roditelja, kao što je i John izgubio majku sa 17, tako je i Julian izgubio oca sa 17.
Biografska knjiga Lesley-Ann Jones “Tko je ubio Johna Lennona” se fokusira na njegov privatan život, autorica priča jednostavnim stilom, pažljivo biografske pikanterije stavlja u odgovarajući kontekst, što je bitno jer se mnogo toga mijenjalo tijekom Lennonovog života. Biografija je napisana jednostavnim jezikom, izuzetno se lako čita, što možda i ne čudi jer je autorica imala solidnog iskustva u tabloidima (koji nikad nisu bili poznati po dugačkim i nejasnim rečenicama), no “Tko je ubio Johna Lennona” uglavnom zaobilazi najgore žutilo. Autorica knjige je napravila svoju domaću zadaću, evidentno je da je sa svim akterima u Lennonovom životu uspjela razgovarati. Kao najpotresnija priča knjige nameće se ona o dugogodišnjoj potrazi Yoko Ono za svojom kćeri Kyoko. Knjiga otkriva puno i vjerojatno će zadovoljiti velik dio publike koji će tražiti pogled na Johna Lennona iz novinarskog kuta. Leslie Ann Jones je svoja stajališta solidno argumentirala i relativno dobro balansirala između poštovanja i kritiziranja glavnog aktera.
No, kao i kod drugih umjetnika, tako i kod Johna Lennona vrijedi da je prva biografija s kojom se treba početi – slušanje njegovih djela.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
