Sestre Haim su svojim trećim albumom, čiji izlazak je bio prolongiran zbog pandemije, pogodile pravi trenutak, pravu emociju i iznjedrile superiornu kolekciju pop pjesama.
Inspiraciji albuma „Women In Music Pt. III“ prethodili su loši događaji u redovima benda. Daniellinom partneru Arielu Rechtshaidu (ujedno i jednom od producenata) dijagnosticiran je rak, Este je imala problema s dijabetesom, a Alani je umrla bliska osoba. Uz svu borbu s depresivnim stanjima odlučile su se još oštrije osvrnuti na mizoginiju na glazbenoj sceni. Ishod toga kako je ispao „Women In Music Pt. III“ mogao je stoga ići samo u dva smjera; ili da bude pretenciozni promašaj, ili da postane najbolji album u njihovoj karijeri. Ispostavilo se da je riječ o potonjem.
Obračun sa seksizmom provlači se kroz cijeli album, možda najeksplicitnije u pjesmi „Man from the Magazine“ u kojoj se sestre Haim osvrću na ponižavajuća pitanja od strane novinara, no možda najviše već i sa samom naslovnicom albuma gdje poziraju kao blagajnice za pultom u dućanu ‘ukrašenom’ kobasicama i salamama, što je jasno ukazivanje na faluse, što u prenesenom značenju dočarava ženski put kroz svijet showbussinesa – svijet koji u svojoj srži isključuje dilemu „kurva ili svetica“ dakako u korist stereotipa o kurvi. Naslovnica „Žena u glazbi“ uz tako jasno odaslanu poruku, u kojoj tri sestre obnašaju uslužnu djelatnost za pultom kroz čije ruke će proći svaka izložena kobasica, najjači je obračun s tim sterotipom.
No taj vizualni obračun imao bi slab domašaj da ovo poglavlje žena u glazbi u zvučnom i lirskom dijelu ne nudi pravi povod da se (iznova i u ovoj 2020.) može pričati o potentnom glazbenom talentu na prvom mjestu, a potom o svemu ostalom.
U nekom idejnom sklopu „Women In Music Pt. III“ bi se mogao usporediti s „Norman Fucking Rockwell!“ Lane Del Rey i „The Father Of The Bride“ Vampirw Weekenda, dva izuzetna prošlogodišnja ostvarenja. Naime i Haim su poput spomenutih uplovile u građenje zvučne slike postmodernim postupcima asocijativnog ukazivanja na (njima) važna poglavlja popularne glazbe i rocka minulih vremena, a svemu tome dale i uvjetni globetroterski narativ kojeg su svele na teritorij Amerike. Svakako pretenciozno, ali uspješno, jer su kroz čak 16 pjesama uspjele iskoristiti bogatu tradiciju i utkati je u sadašnjost, te ponuditi nešto što bi se moglo uvjetno nazvati zvukom Amerike koja je oduvijek bila melting pot kultura, utjecaja, religija i sekti u kreaciji koja sve to na neki neobjašnjiv način drži na okupu.
U osobnom doživljaju „Women In Music Pt. III“ mi je zaokupio pažnju već prvim sekundama uvodne „Los Angeles“ koju otvara solo na saksofonu pod koji se počne provlačiti plesni stomp ritam. Kao da su sestre Haim tim potezom s nekog mračnog tavana izvukle nekad najvažniji instrument američke pop glazbe. Već u tih par sekundi su u startu evocirale na jazz, one malo starije prisjetile na neke nekad isturene saksofonistice u američkom popu poput Candy Dulfer, a opet sve se to može shvatiti i kao hommage saksofonskom uvodu kakav već desetljećima ima animirani lik Lise Simpson u seriji „Simpsoni“. Potom sama pjesma „Los Angeles“ najavljuje svojevrsni spoj koji bih okarakterizirao kao kiselo-slatki spoj u kojem većinom odiše i ostatak materijala, a to je da tekst i pjevanje donosi ironični prizvuk dok je zvučna slika u naglašenim optimističnim tonovima – u spomenutoj pjesmi konkretno je to aranžman koji podsjeća na havajsku gitaru, čime se obično dočarava ugoda u reklamnim spotovima turističkih destinacija, s tim što Daniellin glas zvuči prilično podozrivo dok zaziva čuda tog grada. Općenito je to slika današnje podijeljene Amerike u kojoj je stvarnost neugodno bučnija od svih oblika reklamnih koketnosti (u čemu su Amerikanci i dalje majstori tog zanata).
Slični twist donosi i naredna „The Steps“, što je dodatno pojačano video spotom s uobičajenim ženskim jutarnjim aktivnosti, a to je da lirika unosi određeni nemir u zvučnu sliku koja bi se mogla nazvati odličnim hommageom zvuku gitare pokojnog Toma Pettyja s jedne strane i pjevačkog raspoloženja kakvo je na scenu u devedesetima donijela Sheryl Crow. Dakle i tu se lagano kristalizira slika o tome kako će „Women In Music Pt. III“ nositi u sebi glazbene minijature i podsjetnike s kojima će Haim neverbalno komunicirati sa slušateljima i poput vještih enigmatičarki ostavljati tragove i potpise svojih uzora. U nekom sveobuhvatnom obliku, tu je najprisutnija Joni Mitchell (u već spomenutoj „Man From The Magazine“) kao svojevrsna nulta točka ženskog kantautorstva koja je bila prepoznata u šezdesetima tijekom eksplozije kontakulture, ali definitivno ne manjka ni drugih. Zgusnuti boogie jedne „Up From The Dream“ evocira na T-Rex i vremena glam rocka, a na koncu i nešto modernije autore poput Tame Impale koji su u sličan zgusnuti boogie uspješno uronili s „Lucidity“ na prvom albumu.
Nešto kasnije „Another Try“ je u svakom smislu upliv u novi romantizam s početka osamdesetih, a na nju se nadovezuje „I’ve Been Down“ koja miriše na Simona & Garfunkela. „All That Ever Mattered“ u sebi sadrži loop krika koji neodoljivo podsjeća na onaj Princeov iz evergrina „Gett Off“ (a nije loše spomenuti da originalni spot te pjesme koju su izvodili Prince & New Power Generation nosi radnju u kojoj dvije djevojke ulaze u ‘Sodomu i Gomoru’ showbusinessa – slučajnost?). Nabrijani gitarski riff u istoj pjesmi također je lako pripisati hommageu toj pop legendi, a posebno se to odnosi i na narednu „FUBT“ kojoj je uvodni riff ‘pljunuti „Purple Rain“. Taj diptih uspješno razbija electro kick „Now I’m In“, a posebnu dimenziju u finalu albuma pruža „Hallelujah“ na kakvoj bi uistinu sestrama Haim mogli pozavidjeti nekadašnji folk gospel maheri The Band, ali i „neoklasičari’ poput jednog T. Bone Burnetta. Posljednja „Summer Girl“ pak cijeli album zatvara u loop s prvom „Los Angeles“ jer jedino ove dvije pjesme imaju saksofon u igri s naglašenim plesnim ritmom bubnjeva. Istu pjesmu se može doživjeti i kao povratak na početnu točku na zapadnoj obali SAD-a iz koje je album ‘krenuo’ na svoje putovanje.
„Women In Music Pt. III“ je album pun iskričavih preokreta, čas mami, čas odbija, a često i upozorava, ali niti jednog trenutka ne prejudicira i ne dolazi u poziciju dociranja. Kao da je jedan začarani krug padova i konstantnog ustajanja nakon istih – album za hvatanje u koštac sa životom, koji je pored svega izuzetno maštovito i s nizom potki oblikovan i serviran po svim pravilima pop glazbe. U neku ruku, vrhunski pop album koji u svom kodu istu tu formu pop bezbrižnosti razara u temeljima, a vi kao slušatelj u tome ne nalazite zamjerku, već aplaudirate sestrama Haim na tom potezu. Jest da su uvijek pop zvuku davale angažirani smisao, no ovog puta su to učinile najbolje dosad.
Ocjena: 10/10
(Polydor / Universal Music, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
