Iako s muzičke strane nije riječ o najoriginalnijem albumu u ovoj nemogućoj godini, lijepo je znati da se neke stvari u životu ne mijenjaju i kad sve ode k vragu.
„Radiću štagod hoću, ko će da mi zabrani, napiću se i pevaću na sopstvenoj sahrani“ nisu stihovi koji otvaraju novi album grupe AC/DC „Power Up“ (katkad napisano i kao „PWR/UP“), ali jesu stihovi koji otvaraju 11 godina star album „Minut s njom“ Riblje čorbe. Navedeni stihovi srpskog sastava prilično dobro opisuju umjetničku vizuru australskih rockera u današnjem trenutku.
Generacijski bliski, Angus Young, Brian Johnson i ekipa poput svojih beogradskih kolega ne odustaju u sviranju i pjevanju svojih pjesama na svoj način, bez obzira što, kako i tko misli(o) o tome. Čvrsti rifovi, autentični urlik Briana Johnsona, marširajuća i škrgutajuća ritam sekcija Phila Rudda i Cliffa Williamsa su receptura i na ovoj kolekciji pjesama koju je stilski lako zamijeniti s njihovim najvećim hitovima i isto tako je lako mimoići u korist poznatijih albuma grupe. Sva se ta muzika već prije čula, ali autentični krik i bijes grupe nije moguće tek tako imitirati. Ovo je album novopronađene kemije nakon godina u kojima su se članovi zasitili jedni od drugih, Cliff Williams, Phil Rudd i Brian Johnson su u jednom trenutku postali bivši članovi, sad su opet u sedlu i poput gradskih kauboja barataju svak svojim instrumentom, odnosno vokalom.
Istini za volju, pjesme po kvaliteti variraju i to od lošeg pastiša Gunsa „Rejection“, malo boljeg pastiša na tragu Roda Stewarta iz sredine osamdesetih „Through the Mists of Time“ i „Code Red“, koja zvuči kao neodređeni hair-metal kliše. Ima tu i dobrih uboda – uvodna „Realize“ je poput jutarnje rakije koja pokreće cirkulaciju, „No Man’s Land“ i „Witch’s Spell“ unatoč poznatim rješenjima se kvače za uho.
„Moj najdraži riff? Sviram ga cijelo vrijeme!“, rekao je jednom Keith Richards, a slično se može utvrditi za Angusa, Briana, Phila, Cliffa te Stevieja Younga, koji je zamijenio pokojnog Malcolma Younga na ritam gitari.
Pjesme potpisuju Angus i Malcolm Young što upućuje na datum nastanka istih prije bar par godina. Cijeli je album posvećen Angusovom starijem bratu Malcolmu, preminulom 2017., ali prije svega, „Power Up!“ je slavlje rock’n’rolla, sveta misa zornica za najzanesenije vjernike koji svim osjetilima slušaju riječ Gospodnju i pjevaju u njegovu slavu. Prije 40 godina sastav se trijumfalno vratio iz bezdana u koji su članovi upali nakon smrti pjevača Bona Scotta. „Back in Black“ je bio i misa zadušnica i nagovještaj novog dana i novog neba za grupu, a „Power Up“ će za AC/DC sljedbu imati sličan učinak, iako s muzičke strane nije riječ o najoriginalnijem albumu u ovoj nemogućoj godini, lijepo je znati da se neke stvari u životu ne mijenjaju i kad sve ode k vragu. Zvuk grupe AC/DC je tu da ostane i nakon što prođu najezda skakavaca, atomski rat i čudne virusne boleštine.
Ocjena: 7/10
(Columbia / Sony / Menart, 2020.)