‘Hell’s Ditch’ iliti kako su Poguesi otjerali Shanea MacGowana

Malo je albuma koji istovremeno zvuče kao da ih je snimio bend koji se raspada i bend u naponu snage.

Shane McGowan snimljen u devedesetima (Foto: Wikipedia)

U glazbenoj povijesti teško je naći bolji primjer takvog albuma od „Hell’s Ditch“, posljednjeg studijskog izdanja Poguesa na kojem je za mikrofonom stajao (ili bolje rečeno, pokušavao stajati) Shane MacGowan i koje je prije nekoliko dana proslavilo svoj trideseti rođendan. Na njemu su se našle neke od njihovih najboljih pjesama („Summer in Siam“, „Lorca’s Novena“, naslovna), grupa je s lakoćom osvajala nove glazbene teritorije, ali samo snimanje im je prema kasnijim svjedočanstvima spadalo među najniže točke karijere i donijelo konačnu potvrdu da se bilo kakva suradnja s dotadašnjim frontmenom i liderom približava svom tužnom, neizbježnom završetku.

Kada su The Pogues ranih osamdesetih osnovani u Londonu, MacGowan je već bio teški alkoholičar pa se James Fearnley, harmonikaš i njegov sidekick još iz zadnje postave punk skupine The Nipple Erectors iliti The Nips, u svojoj autobiografiji „Here Comes Everybody“ prisjetio jednog od prvih pijanih provoda njih dvojice tijekom kojeg je Shane doživio snažan psihički napadaj poznat kao delirium tremens. Svoje demone donekle je uspio zauzdati prvih godina rada grupe tijekom kojih se pokazao kao izuzetan skladatelj i pjesnik koji je među ostalim davao glas ljudima sa samog dna društva, svim onim izgubljenim dušama koje je život previše puta porazio i koje ćete u kasnim noćnim satima sresti kako izbezumljeni lutaju ulicama ili ‘pridržavaju’ šank nekog kronerskog puba. Ubrizgavši punkersku energiju irskoj tradiciji, taj je suludo autodestruktivni genij stvorio glazbeni hibrid kakav dotad nije postojao i postavio standard koji sve do današnjih dana nisu uspjeli dosegnuti brojni mu celtic punk učenici poput Levellersa ili Flogging Molly.

Do „Hell’s Ditch“ tako su već imali dva istinska remek-djela („Rum, Sodomy & the Lash“ i „If I Should Fall from Grace with God“) i jednako toliko tek za nijansu slabijih ploča, prvijenac „Red Roses for Me“ i „Peace and Love“ na kojoj su napravili najznačajniji otklon prema pop-rocku i world musicu.

Na „Hell’s Ditch“ otišli su korak dalje, obogativši svoj izričaj utjecajima u rasponu od zvukova daleke Azije („Summer In Siam“, „Sayonara“) do nečega što možemo promatrati kao uglazbljeno smaknuće španjolskog pjesnika Federica Garcije Lorce od strane Francovih pristaša. Jem Finer, multiinstrumentalist kojeg se u Poguesima najčešće moglo vidjeti s bendžom u rukama, napisao je „The Wake of the Medusa“, skladbu inspiriranu slikom Théodorea Géricaulta „Splav meduze“ koja je krasila naslovnicu spomenutog „Rum, Sodomy & the Lash“, stvorivši svojevrsni nastavak ranijeg im uboda „Turkish Song of the Damned“, a album je iznjedrio i nekoliko stvari koje bi, uz ne pretjerano izmijenjeni aranžman, mogle proći kao klasični pop („Sunny Side of the Street“, „Rain Street“), folk rock („Rainbow Man“) pa čak i nešto iz mlađih dana rock’n’rolla („House of the Gods“). MacGowan je još jednom iskazao izniman dar za storytelling, balansirajući između duboke tame („Hell’s Ditch“), traganja za utopijskom ‘sunčanom stranom ulice’ i ispoljavanja svoje, u to vrijeme dosta svježe, fascinacije duhovima i legendama daleke Azije.

The Pogues ‘Hell’s Ditch’

Nažalost, do trenutka kada su trebali ući u studio bio je u tako lošem stanju da se često nije ni pojavljivao na snimanjima ili bi došao toliko razvaljen da bez tuđe pomoći nije mogao ni stajati na nogama. U svojoj knjizi Fearnley je otkrio i da je producent albuma, bivši vokalist velikih The Clash Joe Strummer, neke riječi ili slogove doslovno morao kopipejstati iz različitih dijelova pjesme (čak i iz različitih pjesama) jer ih Shane nikako nije mogao ponoviti ili izvesti kako treba. Čak ni to nije riješilo problem pa je u dosta slučajeva zvučao sasvim nerazumljivo, dok su ga u „Rainbow Man“, „The Wake of the Medusa“ i „Six to Go“ morali zamijeniti Spider Stacy i Terry Woods. Postojao je i čitav niz skladbi koje nije bio u stanju završiti, zbog čega su njihovo mjesto povremeno zauzimale inferiornije stvari, učinivši „Hell’s Ditch“ najneujednačenijim ostvarenjem njihove diskografije. Krivicu, budimo iskreni, djelomično snosi i ostatak benda jer u autorskom smislu ovoga puta nije dobacio do razine postavljene, primjerice, jednom “Thousands Are Sailing” koju je gitarist Philip Chevron skladao za “If I Should Fall from Grace with God”. Tako se osim Shanea kao autori na “Hell’s Ditch” pojavljuju tek Finer i Woods čije “The Wake of the Medusa”, odnosno “Rainbow Man” i “Six to Go” ipak zaostaju za najboljim momentima ploče.

Puno važniju ulogu zato je odigrao Strummer, prvo kao producent koji ih je približio onom sirovom, neukrotivom zvuku s početaka, a ubrzo i kao frontmen. Naime, poslije serije koncerata koji su propali zbog potpunog gubitka kontrole njihovog lidera, postalo je jasno da će i predstojeće svirke proteći u sličnom kaosu pa su odlučili nastaviti dalje bez njega. ‘Punkerski Che Guevara’ se pokazao prilično zadovoljavajućom zamjenom, što dokazuje i 2014. godine objavljeni “Live In London”. Strummer je na pozornici ostavljao i zadnji atom snage, silazio u publiku kako bi prekidao tučnjave te obogatio set-listu Poguesa Clash standardima poput “Straight to Hell” i “London Calling”. Po završetku turneje, međutim, i on je krenuo svojim putem, a ploče bez MacGowana su, usprkos sjajnom singlu “Tuesday Morning” i drugim povremenim bljeskovima, ipak bile samo blijeda uspomena na stare dane.

Isti dojam na svojim je izdanjima s pratećim sastavom The Popes ostavljao i Shane na čijim su albumima konačno objavljene i skladbe (“Victoria”, “A Mexican Funeral in Paris”, “Mother Mo Chroi”) koje je probao dovršiti još na “Hell’s Ditchu”. Samim time, ponovno udruživanje snaga stare ekipe nije bilo nikakvo iznenađenje, no posebno gorak okus u ustima ostavila je činjenica da su se nakon reuniona pretvorili u vlastiti tribute bend, potpuno nezainteresiran za pisanje novih pjesama.

Na jednoj od turneja posjetili su i Zagreb, gdje su odsvirali osrednji koncert na Šalati na kojem je najzanimljivije bilo što ga je MacGowan uopće uspio održati. Usprkos svemu, i dalje je s nama te je nedavno čak popravio i svoje legendarno rasturene zube. Chevron je 2013. preminuo od raka, a pitanje koje je i prije, a posebno nakon njegove smrti ostalo lebdjeti u zraku bilo je što su sve još mogli napraviti Poguesi da su ostali zajedno i poslije albuma kojem smo posvetili ovaj tekst. Bojim se da to nikada nećemo doznati.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X