Možda nije baš učtivo na recenziju albuma posvete Tomi Zdravkoviću i Silvani Armenulić staviti naslov koji aludira na refren pjesme Harisa Džinovića, ali nedostatak društvenih mjesta, tako i kafana, u ovom lockdownu ima utjecaja i na psihu autora recenzije.
Što se pak tiče Amire Medunjanin koja je ovim albumom načinila hommage jugoslavenskim pjevačima narodne glazbe iz vremena prije nego li se pojavio turbofolk, riječ je o njenom najhrabrijem i najznačajnijem koraku u karijeri i promociji zvuka Balkana na world music karti, bar po procjeni autora ovih redaka, evo i zašto…
Dosad sam Amirin album „Damar“ (2016.) držao njenim najvećim dosegom, a priznajem da mi period nakon, u kojem je radila s Antom Gelom nekako nije sjeo. Poštujem Gelin rad, no s njim je Amira uvjetno kazano ublažila Balkan koji nosi u svom glasu. Kao da je Gelo tu nekako pretočno brojao nauštrb sevdaha koji otkucava po nekom unutarnjem ritmu izvođača i koji ne dozvoljava da ga se ukalupi na zapadnjački način shvaćanja i bilježenja glazbe. Ukratko, strpaj sevdah u notni zapis i izvodi ga točno po njemu i izgubit će svoju dušu.
S pjevačima i pjevačicama je slična stvar – to se može naučiti, ali se mora osjećati, a da bi se osjećalo nužno je živejti i biti oblikovan u takvoj sredini. Jednostavno je to tako. „For Him And Her“ je dakle na moju veliku radost album bez Ante Gele. A kao drugo Amira je hrabro zagrabila u segment ne tako daleke prošlosti, što bi, recimo, svuda u svijetu možda bilo savršeno normalno, ali ne baš i kod nas.
Naime, ovdašnji glazbeni kritičari (računam tu i sebe) su uglavnom prozapadno orijentirani i postoji velika averzija prema glazbenim modelima koji dolaze s našeg ‘bliskog istoka’ i to onima koji se kreiraju za publiku po modelima štancanja robe za široku potrošnju i s upitnom kvalitetom. Tradicijska glazba stara stotinjak godina tu je nekako jedina sigurna zona, jer je prošla sito i rešeto i na koncu se zadržala.
Amira je najviše na interpretaciji te glazbe stekla svoj ugled, dakako tražeći dodirne točke s jazzom s kojim ju je decentno spajala. No ono što su pjevali Silvana Armenulić i Toma Zdravković se iz današnje perspektive također nameće kao tradicija. Bilo je to vrijeme kad se ta tzv. novokomponirana narodna glazba borila za svoje mjesto pod suncem, a u startu je bilo jasno da nikad neće dobiti status mainstreama u tadašnjem socijalističkom društvu, čak i po cijenu da se prodaje više od onoga što je bilo uvriježeno da je glazba koja odašilje neki urbani način razmišljanja i koja je time prikladnija za javno medijsko predstavljanje kao odraz ukusa šire populacije.
Ali jebiga, kolokvijalno kazano; ‘selo’ je u Jugoslaviji bilo jače. Narod nije osjećao intelektualne ljubavne plafone pjesama iz glazbeno-festivalske ponude. Više je bio rasprostranjen osjećaj nedostižnosti, tuge, propalih ljubavi i uništenih života. Novokomponirana narodna glazba zaposjela je svoja, danas gledano ‘prirodna staništa’ – kafane. A kafane u provinciji bile su slične onome što su bili crnački juke jointovi na američkom jugu još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća – mjesto gdje su radnici i seljaci bar na jednu noć uz pomoć glazbe i alkohola zaboravljali na sve životne bremenitosti.
I Silvana i Tomo bili su upravo takvi ljudi iz naroda. S istom tugom, ali i s jednim talentom više. Onim za glazbu koju su izvodili i emotivno prenosili, s tim da je Zdravković tu bio i autor, jedan od onih koje bi, da se rodio u Americi, zvali autohtonim bluzerom. Po pitanju glazbe, kafana ima jednu značajku i u realnom segmentu, a to je da one pjesme koje su se tamo talile i dokazale, postale su dio folklora, dio kulture ovih prostora.
O njihovoj kvaliteti pak govori drugi podatak, a to je da takve pjesme danas rijetko tko više uopće i zna skladati. Danas i ono što se naziva folk trapom više korespondira s globalnim trap dosezima, nego što se tiče balkanske enklave. Trap folk je progutao i turbofolk. Time možda i ono što se drži pod kolokvijalnim pojmom ‘identitet’.
Amirin potez s ovim albumom korespondira uspješno na više pravaca. Na prvom to je njen hommage omiljenim pjevačima i pjesmama koje su ih proslavile, na drugom, daleko važnijem je, da su upravo njenim angažmanom Silvana Armenulić i Toma Zdravković podignuti na pijedestal prvaka narodne glazbe druge polovice prošlog stoljeća, i treći je da te pjesme uistinu zvuče univerzalno i vanvremenski fenomenalno u svojoj životnosti u Amirinoj interpretaciji.
Amira Medunjan je time od onoga što se nekad događalo po kafanama i mehanama napravila dom kulture koji ima svoju poantu i što je najvažnije – identitet. A opet, možda i najvažnije za pjesme – nije im oduzela dušu, nije im napravila prenamjenu, već upravo suprotno, ovakvu izvedbu bi itekako htjeli doživjeti u kafani, iako sve to bez problema korespondira i s ugođajima najprestižnijih koncertnih dvorana u svijetu.
Naime tu samo uvodna pjesma „Svirajte mi tiho, tiše“, koja skoro da je a capella, navodi na preuranjeni krivi zaključak da su pjesme prilično preuređene, ali kad krenu „Ja nemam prava nikoga da volim“ i „Čekaj me“, tu nema previše čačkanja po aranžmanima, osim što su pjesme po originalnoj špranci fenomenalno izveli Shyrkhan Agabeyli (bas), Bojan Zulfikarpašić (perkusije i Moog Matriarch), Predrag Vasić (gitare i mandolina), Ismail Lumanovski (klarinet), Mustafa Šantić (harmonika), Vladimir Ćuković (violine) i Pantelis Stoikos (truba).
Uz sve treba dodati i jedan detalj koji se ne tiče ovog albuma, ali je tijesno s njim u korelaciji. Naime, Dragan Bjelogrlić je upravo u postprodukciji biografskog filma o životu Tome Zdravkovića. Pa sad, je li Amira bila u dosluhu s njim ili ne, po svemu sudeći 2021. će svakako biti u znaku tog „pevača sa najtužnijim očima na svetu“, kako ga je nazvao Predrag Peca Popović u izvrsnoj uvodnoj riječi ovog izdanja.
Ocjena: 10/10
(Croatia Records, 2020.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.