Sjećam se, a ima sigurno dobrih 20 godina, kad su naši Eurosong znalci ustvrdili da Britanci i Irci odavno šalju ‘djecu’ na Eurosong i kako su možda neozbiljni u tome, uvijek se prisjećajući ‘Waterlooa’ i ABBA-e i onih vremena kad je Eurovizija nešto značila u kreiranju europske glazbe scene.
U vrijeme Juge, predeurovizijsko međurepubličko natjecanje bilo je možda i važnije od same Eurovizije. Bio je to svake godine lakmus papir u velikoj mjeri za izbor domaćih pop hitova i etabliranje na sceni federacije. To je bila egzaktna vrijednost. Bilo je važnije uhvatiti dobar dojama na domaćem terenu, a Eurovizija k’o Eurovizija , znalo se i onda da je uspjeh više slučajan nego što se moglo parirati Britancima, Ircima, Šveđanima, Francuzima ili Talijanima. Dokaz? Daniel Popović je i pored velikih tiraža singlice „Džuli“ u Njemačkoj, ipak odlučio ostati na matičnom terenu gdje je mu je prodaja albuma također bila odlična, a odlično se sjećam i kad je Emilija Kokić iz grupe Riva, koja je jedina odnijela pobjedu na Euroviziji, usred neočekivanog uspjeha i u tih par mjeseci kad se možda nešto daleko konkretnije moglo napraviti za ozbiljan proboj, mrtvo hladno u nekim novinama izjavila da ipak prvo mora završiti fakultet, a da će bend morati malo pričekati. Nikome tada ta izjava nije bila ništa neobična. Svima je bilo normalno da je fakultet za mladog čovjeka na prvom mjestu u tom i takvom društvu.
S osamostaljenjem Hrvatske, Eurovizija, tj. Eurosong, kako je tih godina preimenovano to glazbeno natjecanje europskih TV produkcija, bio je ‘bonus žeton’ za promociju tek uspostavljene države na Starom kontinentu. Igralo se tih godina i na folklorno-domoljubno-religiozne adute, ali uglavnom sa slabim odjekom, jer se Eurosong tih godina prometnuo u prostor promocije hedonizma, tolerancije i zabave, posebno sve agilnijih europskih LGBTQ zajednica u nastojanjima razbijanja okova stoljetnih predrasuda, dok su recimo Skandinavci isto to natjecanje počeli koristiti za promociju svojih heavy metal bendova, stvorivši na koncu ozračje predanosti jednom ekstremnom žanru rocka istovremeno ga pretvorivši uspješno u svoj nacionalni glazbeni imidž.
Hrvatska strategija svih tih godina uglavnom bi se mogla okarakterizirati kao ‘glavinjanje’. Konkretan uspješan model nije ni mogao postojati. Igralo se svakako. Bilo je isprepleteno nekoliko praksi, ovisno kako je koji estradni klan dominirao neke sezone. Estradni klanovi igrali su uglavnom kroz arhaičan jugoslavenski model; bilo je važnije uhvatiti dobre pozicije za domaće radijske hitove, a Eurosong kao Eurosong, pa što bude. Festivalska tradicija bivše države bila je tu samo balast kojeg se nitko nije htio osloboditi. Igrali su i unaprijed poznati produkcijski okviri. Konkretno, mladi pjevači i pjevačice bili su uglavnom ‘topovsko meso’ s kojim se slabo radilo prije prednatjecanja, a ulagalo se u poznata i etablirana ‘grla’, osim ako ih se nije guralo po nekoj, političkoj ili drugoj, liniji. U jednom trenutku nam je i Eurosong postao poput nekadašnjeg jugoslavenskog prednatjecanja za Euroviziju – bilo je važno koliko će se bodova dobiti od nekadašnjih republika federacije. To se čak uzimalo i kao benchmark kvalitete, a Eurosong k’o Eurosong, važno da su balkanske državice unutar njega sebi složile neku vrstu enklave. Po istom sistemu su se posložile i bivše republike Sovjetskog saveza, pa je zbog tih ‘enklava’ uvedeno i prednatjecanje, kad su zapadnjaci shvatili koliko bivša socijalistička društva masovno streme uravnilovci.
S novim milenijem taj stari okoštali obezglavljeni model doživljavao je fijasko iz godine u godinu. Dore su bile ni na nebu ni na zemlji, kao i hrvatska estrada, i bilo je za očekivati da će se to sve u jednom trenutku zgasiti, što se i dogodilo. Prvo se prestala održavati Dora (HRT je interno birao predstavnika), a potom se nije ni išlo na Eurosong dvije godine. Ponovno pokretanje 2019. nastavilo je s besmislom s kojim se bilo i stalo, a prošle godine se s pobjedom Damira Kedže opet vratilo estradnom modelu s pjesmom koja je krojena za domaće tržište.
Nakon što je korona-uragan 2020. ugasio sve, pa tako i Eurosong, a Kedžin „Divlji vjetar“ ostao ‘propali žeton’, u subotu se u Opatiji održala Dora koja je u prvi plan izbacila pobjednicu Albinu Grčić i pjesmu „Tick-Tock“. Izuzme li se Sandi Cenov koji je boravak u Opatiji iskoristio za provozati bolid na Grobniku i notorni duo Tony Cetinski i Kiki Rahimovski, ovogodišnja Dora donijela je dva otklona od prijašnjih godina.
Prvi je da je korona definitivno dotukla hrvatsku estradu i to je bilo itekako vidljivo na Dori. Cenov, Cetinski i Rahimovski doimali su se kao vremenskim strojem zalutali putnici, od kojih su posljednja dvojica uz sve u međuvremenu priskrbila imidž osoba koje je bolje nigdje ne slati preko granice, što zbog antivakserskog stava jednog i statusa osuđenog obiteljskog nasilnika drugog. Možda to još u Hrvatskoj ne predstavlja javni problem, ali obzirom na sudbine ljudi iz showbusinessa sličnog ponašanja na zapadu, njihov eventualni odlazak u Rotterdam ne bio bi ništa drugo već nacionalna sramota.
Konkretno, zahvaljujući koroni ovogodišnja Dora bila je u znaku mladih novih imena. U tom kontekstu to je bilo slično modelu po kojem to zapadnjaci desetljećima rade kad je Eurosong u pitanju. Jest da je to sve izgledalo kao neki pop demo klub u kojem na izvedbama u svakom pogledu treba još puno raditi, no putokaz za budućnost je jasan, ako se želi postići ikakav vrjedniji uspjeh, a to je da to natjecanje treba prepustiti mladima i njihovim stremljenjima u pop glazbi.
Dakle drugi otklon je da je ‘brak’ između hrvatske estrade i Dore došao do svog kraja. Gajiti neku vjeru da pjesme ciljanje za ovdašnji mainstream radijski eter mogu iole biti zapažene na Eurosongu, sa subotnjom Dorom je eklatantno propao. To su dva različita svijeta. Za Eurosong se može debatirati oko puno stvari, no oko jedne nikako, a to je da je to natjecanje uvijek izlog glazbene sadašnjosti s laganim pogledom u budućnost, a nipošto nostalgični pogled u retrovizor prošlosti. To je jedini ‘zlatni stadard’, jedini fokus za sve ‘igrače’ kojima je Eurosong bitan. Veterani na njemu nemaju što tražiti. To je za njih ‘kriva ladica’. Posebno veterani hrvatske estrade.
Pobjeda Albine i pjesme „Tick-Tock“ možebitno ukazuje da glasačko tijelo razmišlja u tom smjeru, no stav autora ovih redaka malo je radikalniji. Naime, pjesma „Tick-Tock“ (koja i po nazivu koketira s društvenom mrežom TikTok posebno popularnom među mlađim naraštajima) nastoji se približiti zapadnim obrascima i štih Balkana prisutan je samo decentno kroz zadnju strofu otpjevanu na hrvatskom jeziku. No da Doru kojim slučajem prati ta generacija publike mogla bi pasti i oklada da bi pobjednica bila Brigita Vuco, kćerka folk-metalca Siniše Vuce.
Brigitin nastup, a možda je bolje kazati istup, bio je ujedno i prvi ulazak balkanskog folk trap izričaja na Doru. A to je glazba koja je u kratkom roku pokorila mladež ovih prostora. Jest da Vuco po kvaliteti ne dobacuje do najjačih aktera te scene poput Kitićeve djece i niza sličnih mladih pjevačica i pjevača prvenstveno iz Srbije i Bosne i Hercegovine, ali to je ta autentična moderna balkanska priča. Može se na tu temu štošta reći, no u Brigitinoj „Noći pijane“ sažet je sukus današnjeg Splita u čijim klubovima za mlade trešti ista ona glazba koja trešti u Beogradu, Sarajevu i Skopju, ona koja ima na desetke milijuna pregleda na Youtubeu.
No pogled u ogledalo realnosti često je zeznuta stvar. „Noći pijane“ je toliko loše kotirala na Dori da jednostavno iznenađuje diskrepancija između ocjena glasačkog tijela spram glazbenog ukusa i preferencija mlade publike kad je riječ o tom žanru. Kao da je postojala panična bojazan oko toga da Hrvatsku nekim slučajem predstavlja upravo ta pjesma. Činjenica jest da je Brigitin nastup bio neuvjerljiv, kao da ga je nevoljko odradila. No kasnije su prvo izašle neprovjerene informacije da joj je produkcija uskratila plesače, a potom se oglasio njen otac koji je za Večernji list kazao da je Brigita bila namjerno bojkotirana: „Mojoj su kćerki namjerno diskvalificirali plesače, a nakon što su na vrijeme napravili novi test na koronu opet im nisu dozvolili nastup. Također nisu dopustili ulaz ni stilistima, koji su isto imali negativan nalaz. Na generalnoj probi je zvuk bio odličan, a na finalnom izvođenju su u Brigitinim slušalicama poremetili odnose, tako da nije imala pravu predodžbu zvuka. To je bio očiti bojkot.“
Pa, sad, zamislimo Albininu izvedbu pobjedničke pjesme „Tick-Tock“ bez plesača. No nije to poanta, već više to da se bježi od toga da netko na Eurosongu ne pomisli da smo do grla ukopani u Balkan, a realno gledano, jesmo. Mi jesmo Balkan i što prije to shvatimo, utoliko bolje po nas. Držim da je bolje takve stvari opušteno iskoristiti kao prednost, a ne mazati sebi i drugima oči da ćemo na Eurosongu doći s kvalitetnijim disco-beatom od onog koji se radi na zapadu. No Brigita Vuco tu nije nipošto gubitnica, ona je, što bi Goran Bare rekao, ‘budućnost’, a sad sviđa li nam se ili ne, to je stvar svačije osobne percepcije.
Najveća gubitnica dakako je Nina Kraljić. Ona je pokušala u eurosongovske tri minute utkati folklorni Balkan na tragu Ladarica u zahtijevnu aranžmansku konstrukciju, igrajući pri tom i na snagu svojih glasnica. Isuviše ambiciozan pokušaj u kojem se po putu izgubila pjesma. Takvi ‘prenapregnuti’ pokušaji obično su sami po sebi osuđeni na urušavanje. Dapače, drugo mjesto je još i sjajan uspjeh za takvu ciljanu eurosongovsku akrobaciju, no Kraljić je išla na pobjedu ili ništa, i to je svima bilo jasno. Krenula je nokaut taktikom i na koncu sama završila u nokdaunu. Možda dobar moment da malo presloži prioritete. Naime i ona je zvučala kao veteranka te večeri.
Treba li opet ponoviti da Eurosong ne voli veterane? Može sad netko podsjetiti na Johnnyja Logana, ali to je relevantno u ovom trenutku kao i prisjećanje na ABBA-u i “Waterloo”. To je sve daleka prošlost.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
