Jedna velika karijera je na vidiku. Marko Louis definitvno je podigao letvicu kvalitete balkanske pop glazbe.
Kako upregnuti reggae i karipske ritmove u balkanski štih? Kako pak južnosrpsko nasljeđe trubačkih sastava odjenuti u frak orkestara za svadbe i pogrebe New Orleansa? Kako uvesti afričko plemensko pjevanje u južnoslavenski pop ili zamiješati psihodeliju i rave ozračje kako bi se zvučno dočarao put od Beograda do Istanbula i natrag? Odgovore na ta pitanja ima Marko Louis, sin pokojnog balkanskog glazbenog vizionara Ljubiše Stojanovića ‘Louisa’, koji je svoj nadimak dobio zahvaljujući izvođenju pjesama Louisa Armstronga, ujedno i jednog od pionira glazbene fuzije, obzirom da je kao visokoškolovani glazbenik kombinirao jazz i blues sa srpskom folklornom glazbom stvarajući jedinstvene zvučne krajolike.
Po onoj rodnoj teoriji da jabuka ne pada daleko od stabla, sin Marko je u punom smislu nastavio tamo gdje mu je otac stao, tako da uzimanje očevog nadimka za svoje umjetničko prezime stoji kao prirodan proces, a ne sinovljevo kićenje očevom slavom radi lakšeg etabliranja na sceni. Kako se kod Loisa prvog već na početku karijere 1980. godine na „Ne kuni me, ne ruži me, majko“ osjećalo da je na svojevrsnoj glazbenoj misiji koja nadrasta okvire tadašnjih trendova, tako je ta crta primjetna i kod, ovdje ću ga prigodno nazvati, Louisa drugog.
Odabrati za otvaranje albuma stihove „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj? tragično skončalog jugoslavenskog pjesnika Branka Miljkovića – čovjeka Nerudinog talenta i surove srži Heraklita Mračnog – u naslovnoj pjesmi „Sloboda“ potez je vrijedan divljenja. To je karijerni ulog na sve ili ništa. Tu se ili pada ili uzdiže. Sredine nema. I to u trenutku kad se cijeli svijet morao odreći slobode, jer album je izašao na samom kraju 2020. godine.
Miljkovićevi stihovi nisu mogli glazbeno zaživjeti bolje u ritmu zvuka koji podsjeća na složni ritam udaraca čekića pružnih radnika negdje na američkom Jugu uz daleke plemenske odjeke glasova tamnoputih žena dok Louisov glas demonstrira prezentnu moć u razini jednog Marvina Gayea, a sve produkcijski upakirano kao da se jednog Johna Legenda pitalo za savjete. Markova „Sloboda“ udara istovremeno intelektualno i primordijalno poput očeve „Oluje“ na njegovom debiju „Ne kuni me, ne ruži me, majko“, uz dodatak jasnog društveno-angažiranog pokliča.
Pjesma „Sloboda“ je toliko jaka da jednostavno bilo koja pjesma koja dođe nakon nje postiže slabiji emotivni otklon, čega je bio svjestan i Marko Louis ‘podmećući’ nakon toga pjesmu „Ninana“ koja senzibilno ulazi u ljubavnu tematiku snažno okrećući kormilo ugođaja i nagovještavajući da se glazbeni spektar albuma „Sloboda“ tek tu počinje slojevito otvarati kao ružin pupoljak.
Toj tezi svjedoči i naredni R&B blok „Ćutaću“ i „Kraj“ (duet s Lenom Kovačević) dok sve ne presječe balkan beat „Neverno plavo oko“, a potom i latino klasik „Beuatiful Maria Of My Soul“ (proslavljen od Los Lobosa i Mambo Kingsa) zaživi uz trubačku pratnju Barka Brassa u „Odlazim“. Inspiracija zvukom južne Srbije ne jenjava, dapače podcrtava ga „Vranjanka“, pjesma koja se giba u zakučastom ritmu karakaterističnom za vranjanske svadbe (kojih se potpisnik ovih redova nagledao dok je služio vojsku u tom gradu, gdje se kompletni svatovi, i staro i mlado ne voze automobilima, već se koračajući ljuljuška uz glazbu u povorci gradskim ulicama, čašćavajući rakijom svakog koga sretnu, pa tako i vojnike koji ‘vise’ na ogradi kasarne i sve to promatraju). Pa sad ako je Louis „Vranjankom“ potpisniku ovih redova oživio te slike iz prošlosti upravo ritmom, vjerojatno je pogodio i pravu nit tamošnjeg folklora.
Suradnja sa Sky Wilkuh u „Da li da ostanem“ plovi na nepostojećoj razmeđi između Kariba i Balkana, dok se „Lance tvoje ljubavi“ ne ukotvi u soulu, a potom „Pina Colada“ uvede funk u poziv na odlazak na more i odmor. Pretposljednju „Zajedno“ lako je doživjeti kao zaključnu misao i opravdanje zašto se album zove „Sloboda“, samo ovog puta kroz motive koje je najlakše opisati kao ‘rasplesana Afrika’ uz himnični refren koji, kako i naslov ukazuje, poziva na zajedništvo.
Posljednja „From Belgrade to Istanbul“ po svim gabaritima iskače iz albuma, i po klupskom plesnom ugođaju i dužini trajanja od masivnih 12 minuta, no ona poput nekog magičnog Orient Expressa nastavlja otvarati nove zvučne krajolike dokazujući neiscrpni Markov talent i tjerajući na zaključak da ne postoji situacija u kojoj on neće biti na visini zadatka. „From Belgrade To Istanbul“ (Feat. Masha) je gotovo pa nužni bonus za isplesati grč vremena u kojem smo se zatekli. Vremena u kojem je sloboda jedini istinski pojam kojem se svi nadamo.
Ocjena: 9/10
(Lampshade Media, 2020.)