‘When You See Yourself’ je i u glazbenom i u lirskom segmentu svojevrsno dublje ogoljivanje benda Kings Of Leon. To je album raščlanjivanja na proste faktore. Demistifikacija.
Uz par iznimki Kings Of Leon su jedan od posljednjih originalnih rock bendova iz generacije koja se probila početkom novog milenija i koji je s godinama izrastao do stadionskih gabarita kad je riječ o popularnosti. Jedan od posljednjih rock bendova jer se uklapaju u taj nikad do kraja određeni gabarit u kojem svaki veliki rock bend u svom zvuku i izričaju nosi čvrstu vezu s blues tradicijom kao što baštini i ono što je novo. Originalan iz razloga što ta kombinacija najviše ima veze s onim što bend osjeća i što gura tu svoju emotivnu nutrinu prema van.
A upravo je zbog obrnutog procesa dotjerivanja vanjštine i kopiranje ‘slavnih potpisa’ iz prošlosti, bez nekog značajnog pomaka u sadržaju, rock kao takav doveo u krizu. Izgubio je značenje jer je postao platforma u kojoj je društveni angažman isplivao kao prioritet i u kojoj su paralelno s tim puritanci zvuka odredili čvrste međe. Dovoljno je samo to u smislu nametnutih prerogativa da se po putu izgubi, rekao bih, duša, tj. autor. Konkretno, rock je u svoje zlatno doba uvijek bio impuls onoga što se osjeća, kako autori, tako i publika, a manje guranje nekih konkretnih stavova. Bijes, neslaganje, melankolija, veselje… sve je ustuknulo pred puno toga što bi se moglo nazvati uglazbljenim društveno-političkim programima uglavnom lišenima svake devijacije. Što bi se reklo; zapeglano po svim pravilima, ali bez trunke hrabrosti i želje za uskakanjem u avanturu. Tih klišeja se odavno oslobodila pop glazba i hip-hop, dok se, generalno gledano, rock poput nekog starca zapetljanog u nostalgično gledanja albuma s obiteljskim fotografijama ne može othrvati bremenu prošlosti.
Ostali su samo rijetki primjeri onih koji po svom unutarnjem nahođenju idu dalje, i što je važno napomenuti, bivaju shvaćeni od šireg auditorija. Kings Of Leon su upravo takav primjer. Oni nemaju potrebe otvoreno kopati po prošlosti i prilagođavati zvuk na taj način, čemu se od recentnih primjera ne mogu othrvati ni jedni Pearl Jam ili Foo Fighters. Kings Of Leon su uvijek u stvarnosti i uvijek svoji bez pretjeranih ‘akrobacija’. Dakako nekad više, nekad manje uspješno.
Posljednji album „Walls“ iz 2016. spadao je u manje uspješne iz razloga jer je težio nekoj sigurnoj (pop) zoni, a dovoljno fame se bilo podiglo oko njegovog povratničkog karaktera obzirom da se bend u jednom trenutku prije toga raspao zbog alkoholizma Caleba Followilla. No upravo objavljeni „When You See Yourself“ odašilje drugu sliku. To jest album koji je obilježen tegobama koje je uzrokovala pandemija koronavirusa, no u sebi ima uhvaćene pjesničke momente neprijetvornog osjećaja anksioznosti i ljudske nemoći s jedne strane i želje za nesputanim zaigranim životom s druge.
Ne može se naravno nikako izbjeći ogroman pjevački talent jednog Caleba Followilla koji je dosad nebrojeno puta dokazao koliko bolno može zakmečati njegova južnjačka duša, no sve ono što je bio nedostatak „Wallsa“, ovdje se prometnulo u pozitivnu stranu. Također, bend nije ciljano išao u (svoju) prošlost kako bi ponovio neke isprobane formule. Ima u zraku aroma koje ukazuju na albume „Youth & Young Manhood“, „Aha Shake Heartbreak“ i „Because of the Times“, ali se ne osjeti težnja da ih se kopira. No i te odbljeske prema prošlosti treba gledati u svjetlu blueserske filozofije samog benda koji je uvijek težio u tri akorda ispjevati pjesmu.
„When You See Yourself“ je i u glazbenom i u lirskom segmentu svojevrsno dublje ogoljivanje benda Kings Of Leon. To je album raščlanjivanja na proste faktore. Demistifikacija. No upravo je taj put iznjedrio ozračje u kojem je komunikacija tečna i emocije osjetne kroz zvučni ugođaj i ambijent u kojem glazba i lirika dišu kao jedno.
Iako je album ogoljujućeg karaktera, to nipošto ne znači da su mu narativi uski. Upravo suprotno, jer već s uvodnom, naslovnom „When You See Yourself, Are You Far Away“ čija poliritmija otkucava poput nekog čudnog sata i pomalo baca u neki karipski štih biva jasno da Kings Of Leon putuju tamo gdje žele i igraju se rješenjima koja ne pate od ugađanja nekim tvrdim postulatima rocka, kao što i psihodelični momenti u istoj zvuče svježe i originalno, dok jedino sam potez otvaranja albuma s jednom od najzahjtevnijih pjesma podsjeća na otvaranje spomenutog „Beacuse The Times“ iz 2007. godine.
Prljavi rif kojim uskače naredna „The Bandit“ svojom izravnošću pozicionira bend usred pravovjerne rock filozofije koja ne trpi kompliciranja, a isto se može reći i za sugestivnu baladu „100.000 People“ čije pravilno pulsiranje predivno ‘remete’ Calebov vokal i gitara. Posljednji singl „Stormy Weather“ poput „The Bandit“ ne dozvoljava da melankolija zavlada prerano dok spajanje intimnog s grandioznim donosi sineastična „A Wave“ koja vrti ‘film unatrag’ do „Golden Restless Age“ koja još bolje pogađa tu nit prolaznosti, pogotovo onih trenutaka čije veličine je čovjek svjestan tek kasnije.
„Time In Disguise“ uspješno briše brojne razlike među ljudima ostavljajući u zraku poruku da u teškim trenucima svi jednako osjećaju, kao što naredna „Supermarket“ o ovoj krizi progovara kroz usporedbu s putovanjem na kojem ne idemo nigdje, ali imamo dovoljno vremena da se upoznamo, dok „Claire & Eddie“ odašilje staru hipijevsku poruku kroz stihove „Fire’s gonna rage if people don’t change, a story so old, still so original“ ogrnuta u country zvuk.
Finalni zveket gitara u locomotion ritmu nosi „Echoing“ prije nego „Fairytale“ zatvori ovaj album kao da je naslonjena na utjecaje Lou Reeda, na način da vas ‘prošeta’ pustim noćnim ulicama grada. Trenutkom kad šetač utone u misli sa sobom i vjerojatno sebe vidi onakvim kakav jest.
Na koncu iako je „Walls“ okarkateriziran kao povratnički uradak ovog benda, skloniji sam mišljenju da je to ipak ovaj album na kojem su svi članovi glazbene obitelji Followill imali i previše vremena da budu zajedno i rade u uvjetima u kojima bi ‘pukli’ da su kojim slučajem imali ometajućih faktora u komunikaciji. No na sreću u situaciji dok se svijet raspadao, braća su postala još složnija. Taman da uvide tko su i gdje su i to sažmu na ovom albumu koji s lakoćom pogađa emociju trenutka u kojem smo zapeli.
Ocjena: 8/10
(RCA / Sony / Menart, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
