‘Live In Maui’ trebao je biti ‘samo’ trideseti u nizu posthumni live album Jimija Hendrixa, a ne nešto poput njegovog misterioznog osmijeha ‘od gore’.
Tri studijska albuma za života, a postuhmno 13 kompilacija u kombinaciji sa studijskim izvedbama i čak 30 koncertnih albuma. Tako u brojkama izgleda lik i djelo Jimija Hendrixa u proteklih 50 i kusur godina – legende rocka i čovjeka kojeg su autori glasovitog BBC-ijevog doku-serijala „Seven Ages of Rock“ (2007.) uzeli za kamen temeljac onoga po čemu će se pamtiti rock kakav svi znaju. Dakle, ne postoji više ni djelić glazbenog dokumentiranog Hendrixovog života koji nije ugledao svjetlo dana nakon 20. studenog 2020. godine, jer tog datuma je objavljen koncertni album Jimi Hendrix Experience „Live In Maui“ – posljednji preostali dio slagalice jedne od najkraćih, najburnijih i najvažnijih rock karijera svih vremena.
„Live In Maui“, snimljen 20. srpnja 1970. godine nepuna dva mjeseca prije Hendrixove smrti koja se dogodila 18. rujna iste godine, tjedan dana nakon glasovitog Isle of Wight nastupa, nikad nije bio ni planiran da zaživi kao koncertni album, ali je upravo nekoliko pjesama s njega bio u prvoj rotaciji posthumnog eksploatiranja Hendrixovog naslijeđa još 1971. na soundtrack kompilaciji „Rainbow Bridge“.
Film „Rainbow Bridge“ ostat će upisan u povijest kao katastrofalno neuspješan projekt Chucka Weina koji je u tom trenutku iza sebe imao dokumentarni film o Andyju Warholu („Superartist“, 1967.), te Michaela Jeffreya kontroverznog Hendrixovog menadžera, ujedno i producenta filma. „Rainbow Bridge“ trebao je biti Weinov odgovor na legendarno filmsko ostvarenje „Easy Rider“ („Goli u sedlu“) Petera Fonde koji je osvojio publiku i kritiku godinu dana ranije, i bio je planiran kao prikaz pozitivnih kontrakulturnih promjena u Mauiu na Hawaiima, spram mračnog „Easy Ridera“. Sniman bez jasnog plana i scenarija, s nizom naturščika kontrakulturne zajednice havajskog otočja u rasponu od zenbudističkih svećenika, preko surfera do uličnih dilera, Wein je brzo zapao u probleme, a kao adut spasa, Jeffrey je ponudio Hendrixa koji je trebao napraviti soundtrack filma i biti njegov učesnik, kako bi se namaknulo još novaca. Hendrix o tome nije htio ni čuti, te je odbio odsvirati i ton u studiju na konto soundtracka. Jeffrey je pak ponudio kompromisno rješenje da trojka Jimi Hendrix, Mitch Mitchell i Billy Cox doputuju na Havaje na nešto poput radnog odmora i tamo odsviraju jedan neuobičajeni koncert i time odrade i svoje učešće u filmu po pitanju soundtracka.
U potrazi za bajkovitom lokacijom, odluka je pala da se pozornica postavi na obroncima tri tisuće metara visokog Haleakala kratera. No druga strana medalje predivnog panoramskog pogleda na nadmorskoj visini od 600 metara bio je vjetar koji je dobrim dijelom uništio snimku, posebice bubnjarski dio Mitcha Mitchella, koji je shodno tome godinu dana kasnije u studiju nanovo odsvirao dionice oštećene udarima vjetra u mikrofone. Dugo je svega 17 minuta tog nastupa bilo smatrano jedinim iskoristivim materijalom od dva nastupa od 50 minuta koje je Jimi Hendrix Experience odsvirao tog 20. srpnja pred par stotina havajskih hipija na nenatkrivenoj pozornici. No napredak tehnologije učinio je čudo (kako se navodi u bookletu izdanja), što je omogućilo da „Live In Maui“ pedeset godina kasnije zaživi i kao koncertni album, velikim dijelom autentičan jer zbog Mitchellovog kasnijeg studijskog angažmana to ne može biti u potpunosti.
Problemi s tehnikom tog dana išli su i dalje, ako se izuzme loš raspored kamera, ‘gremlini’ nisu napuštali audio tehniku; snimanje je neobjašnjivo prestalo usred izvedbe „Hey Baby (New Rising Sun)“, a potom i na „Lover Man“ i „Jam Back At The House“. Sve to uvjetovalo je da se u postprodukciji ovog bogato uređenog izdanja na tri vinila, tj. dvostrukom CD-u, djelomično izmjeni i redoslijed izvođenja u nadi za „boljim i kohezivnijim slušateljskim ugođajem“, pa je tako umjesto originalnog uvodnog niza „Spanish Castle Magic“, „Lover Man“ i „Message To Love“, nakon Weinovih uvodnih New Age riječi postavljena „Hey Baby (New Rising Sun)“.
Ako treba reći nešto u korist „boljeg slušateljskog kohezivnog ugođaja“ tog poteza, on je definitivno postignut, jer „Hey Baby (New Rising Sun)“ udara snažnim i poletnim ritmom već dobrano ugrijanog benda, što dakako odskače od ugođaja kakav općenito donose početci koncerata, posebice neplaniranih i u improviziranim uvjetima kad ne postoji i pošteni backstage da se glazbenici ugriju. Koliko god stotina, možda i tisuća sati bilo potrošeno na restauraciju ove snimke s koje je uklonjen svaki dašak vjetra, sigurno se dosta vjećalo i razmišljalo o tome s čim ‘grunuti’ nakon Weinovog nadahnutog govora. U to ime, „Hey Baby (New Rising Sun)“ možda je upravo ono što želi čuti, ne samo svaki Hendrixov fan, već bilo tko kome je ovaj album došao u zvučnike u vremenima apsolutne koncertne globalne suše koja je promijenila sve.
Te nove okolnosti su vjerojatno promijenile i percepciju autora ovih redaka spram ovog albuma. Da je nekim čudom ostalo po starom i da i dalje vlada eksplozija koncertne ponude, bilo bi to samo još jedno (u nizu) prisjećanje na praskave historijske momente Hendrixove virtuoznosti kroz izvedbe „Purple Haze“, „Woodoo Chile“, „Fire“, „Red House“ i ine pjesme, kao i uvid u nikad ostvarenu novu fazu četvrtog albuma kroz pjesme poput „Dolly Dagger“ i „Freedom“ o kojima se samo može maštati bi li uopće zadržale tu formu u kojoj su tada izvedene. No u drugom, simboličkom momentu ovog (ne)vremena, već sama naslovnica na kojoj Hendrixov trio svira pod otvorenim nebom životnog plavetnila i živopisnih oblaka u daljini pruža neki neopisivi rajski moment, iako sve dosad nabrojano u tekstu svjedoči da se Jimi Hendrix Experience tog 20. srpnja 1970. nalazio u neviđenom logističkom kaosu potpuno pogubljene filmske produkcije. Rajski moment je i sama po sebi činjenica da je bend uopće imao nadahnuće za tako nešto dok je bio šiban pacifičkim vjetrom.
Da se ne zavaravamo, nema „Live In Maui“ snagu nastupa na Montereyu, ikonoklastičnost onog u Filmoure Eastu, popkulturnu i političku dimenziju šibanja američke himne na Woodstocku, ili činjeničnu važnost posljednjeg giga na Isle Of Wightu, ali donosi dimenziju vražje uigranosti i talenta tog benda i njegovog lidera koji su mogli napraviti hepening na mjestu gdje nitko prije, ni poslije njih to nije učinio, kao i činjenicu da je „Live In Maui“ gotovo sigurno posljednji Hendrixov koncertni dragulj svoje vrste koji je ugledao svjetlo dana.
I, last but not least, prošlo je pola stoljeća od uvodnog govora Chucka Weina punog nade s pogledom u budućnost, da bi potom uslijedio skoro dvosatni koncertni naboj Jimi Hendrix Experiencea. U ovom trenutku turobnih projekcija pred nama, kao da je i taj govor dobio na važnosti koju u svoju vrijeme nikad nije imao. Gotovo da se ozbiljno zamislimo kako se uopće dogodila takva koincidencija. „Live In Maui“ trebao je biti ‘samo’ trideseti u nizu posthumni live album Jimija Hendrixa, a ne nešto poput njegovog misterioznog osmijeha ‘od gore’. Osmijeh iz kojeg ne možemo sa sigurnošću znati je li pred nama novo izlazeće sunce („New Rising Sun“) ili smo pred olujom („In From The Storm“), ili možda jedno ne može bez drugog, baš kao što nam sugerira sam početak ovog albuma čije deluxe izdanje nudi u „Jimi Hendrix In Maui – Music, Money, Madness…“ dokumentarac o ‘ukletom’ filmu „Rainbow Bridge“.
Ocjena: 8/10
(Legacy / Sony / Menart, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
