Pitanje iz naslova, parafraza stiha neprežaljenog Ante Perkovića iz pjesme ‘Rokenrol snovi’ kojom je Sara Renar završila sinoćnji koncert na terasi Aquariusa, perfektno sažima sve ono kroz što hrvatski (i ne samo hrvatski) glazbenici prolaze posljednjih godinu i više dana.
Manje-više svedeni na nastupanje u toplim mjesecima kada je svirku moguće organizirati na otvorenom, domaći izvođači čak i kada izađu na pozornicu suočavaju se s (pre)malim brojem posjetitelja raštrkanih i posjednutih na sigurnom odstojanju, što u priličnoj mjeri otežava dobivanje onog pravog feedbacka, često jednako važnog kao i sama izvedba. Moram priznati da mi je pri ulasku u klub bilo čudno tražiti svoje ime na stolici pokraj bine, o mjerenju temperature i ostavljanju podataka da i ne govorim, ali usprkos svemu navedenom, jučerašnja promocija Sarinog novog albuma “Šuti i pjevaj” bila je sasvim dovoljna da nas ispuni optimizmom i nadom u bolje sutra.
Dio razloga svakako se krije u činjenici da smo, za razliku od nedavnih koncerata Pipsa koji su na društvenim mrežama izazvali prilično snažne reakcije, mogli naručiti i popiti cugu, zapaliti cigaretu i skinuti sveprisutne maske, no zasluge za stvarno lijepu glazbenu večer ipak pripadaju Sari i njezinom dvočlanom bendu.
Krenimo od početka – uloga predgrupe pripala je producentici albuma Ivoni Eterović aka Tonoti koja nam je predstavila kratki hibrid ambijentalnih, blago psihodeličnih pejzaža kao stvorenih za kuliranje i dolaženje sebi tijekom nekog aftera, i bučnih, dezorijentirajućih udara kakvih se ne bi posramio ni Martin Rev iz Suicidea. Nažalost, bilo se teško othrvati dojmu da se našla na krivom mjestu u krivo vrijeme pošto je njezin set dobrim dijelom prigušilo pričanje okupljenih.
Sara Renar je nastup otvorila s „Ti si svoja“, hermetičnom, ali vrlo efektnom obradom “Ona se budi” Šarlo Akrobate, poslije čega smo konačno dočekali priliku da uživo čujemo jedan od albuma koji će u svakom pogledu obilježiti vrijeme u kojem živimo. “Marija budi oprezna” i “Hana je već dugo budna” i na stageu su zadržale, čak i pospješile svu nesigurnost, paranoju, bijes i prkos studijskih izvornika, pri čemu stihove savršeno prati glazba koja je naizmjenično nježna i glasna, eksperimentalna i gotovo popistički melodična.
Bend i publika ispočetka su podsjećali na stare prijatelje koji se vide nakon dugo vremena pa im je potrebno da se priviknu jedni na druge iako su stvari i po tom pitanju ubrzo došle na svoje. Sara je skakala, plesala, silazila s bine, uživljena kao da nastupa pred prepunim Domom sportova, svakim tonom i strofom pokazujući koliko je željna žive svirke, posebno jer svojim pjesmama uvijek pristupa na drugačiji način, povremeno koristeći originalne verzije tek kao predložak za ono u što se pretvaraju na koncertima. To je bilo najočitije kod skladbi starijeg datuma poput izvorno slabašne “Djeca”, u Aquariusu pretvorene u predivnu klavirsku baladu, ili razornih čitanja “Gdje povlačiš crtu?” i “Dani bez sjena”.
Osim starog joj suradnika Zdeslava Klarića, vrijedi spomenuti i Dimitrija Simovića, zaduženog i za programirane i za ‘žive’ instrumente, pri čemu je najimpresivniji kada svojim funky bas dionicama čak i, uvjetno rečeno, najraspadnutijim skladbama postavlja nevjerojatno čvrste temelje.
Vrhunci devedesetak minuta dugog koncerta bile su nove pjesme “Medeja” i “Šuti i pjevaj”, koje spadaju među najbolje koje je napisala, ali i “U što ti vjeruješ” koja me na albumu i nije nešto oduševila. Osobno bih sa set-liste uklonio tek malo nedorečeni “Epilog” premda je i on sinoć zvučao korektno.
Sara Renar s vremenom se pretvorila u jednu od naših najoriginalnijih i najzanimljivijih kantautorica u čijem izričaju jednako važno mjesto zauzimaju moderne tehnologije (looperi, ritam-mašine…) i klasičan rock instrumentarij poput basa, gitare i klavijatura, što je istovremeno čini modernom i aktualnom, ali i ukorijenjenom u pop-rock tradiciji. “Šuti i pjevaj” dokaz je da svakim sljedećim albumom odlazi korak dalje, zbog čega iskreno vjerujem da su najbolja ostvarenja još uvijek ispred nje. A što se novonormalnih koncerata tiče, uvjeti su daleko od idealnih, ali barem više nismo osuđeni na grozomorne online nastupe i tužno promatranje dragih nam glazbenika kako sviraju u svojim sobama ili praznim klubovima.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
