U kakvim god okolnostima svirali, Mayalesi uvijek pristupaju koncertu vođeni onom starom ‘biti ili ne biti’, otprilike kao da je pred njima pun Wembley ili barem Dom sportova.
To su mi dokazali puno puta, a gledao sam ih u stvarno svakakvim uvjetima kao svojedobno na krčkoj rivi gdje su pružali glazbenu pratnju šetačima i njihovim sladoledima ili 2018. u Tvornici, kada je planirani, od strane HTV-a snimani spektakl pokvarila preslaba posjeta. Sinoć u Laubi ulozi su bili možda i najveći dosad – nije se radilo samo o povratku na pozornicu nakon prisilne stanke, već i o promociji „Domovine“ koju je kritika odmah po izlasku pretvorila u glavnog favorita za titulu albuma godine.
Pridodamo li tome da je riječ o svirački najkompleksnijem, samim time i najzahtjevnijem materijalu dosadašnje im karijere, nimalo ne čudi što ih je trema ‘prala’ do te mjere da se neupućenima uoči koncerta moglo učiniti kako čekaju debitantski nastup glazbenika koji su u srednjim godinama života po prvi puta odlučili napraviti bend. Nervoza se, srećom, nije toliko primjećivala u samoj svirci pošto su svakom izvedenom pjesmom Pero Beluhan i ekipa zvučali sve bolje i sigurnije, usprkos problemima s tehnikom o čemu ćemo nešto kasnije.
Na stage su se popeli uz zvukove uvodne stvari s „Domovine“, psihodelične minijature „Hoćemo svoj film“, dok je sam koncert krenuo pomalo nesigurnom izvedbom britpoperske „Nema me ovdje“. U postavi je došlo do nekih promjena pa smo imali priliku upoznati novog im bubnjara Stanislava (prezime mu, nažalost, nisam uhvatio), a Juru Ferinu ovoga je puta zamijenio kompjuter. Peri, basistu Roniju Nikoliću i gitarističkom trojcu Vladi Mirčeti, Luki Gečeku i Pavlu Miholjeviću ponovno se pridružila Ivana Starčević koja je po mnogočemu bila i najvažnija figura koncerta. Osim što je bez problema odradila dionice koje u originalu izvode Tereza Kesovija, Yaya ili Kiki Beluhan, oduševila nas je neplaniranom ‘ad hoc’ izvedbom 60’s klasika „Bang Bang (My Baby Shot Me Down)“, izvorno nastalog iz pera pokojnog Sonnyja Bona, kao i vicem o slonu i mravu kojima je pokušala ispuniti stanku prouzročenu tehničkim problemima.
Naime, kompjuter se ipak nije pokazao adekvatnom zamjenom za Ferinu te je u jednom trenutku otkazao poslušnost i ostavio bend na cjedilu. Ni to, međutim, nije pokvarilo atmosferu u publici, dodatno pospješenu činjenicom da se moglo plesati i da, osim ograničenog broja posjetitelja, nikakvih novonormalnih mjera nije bilo.
No, vratimo se samoj svirci – „Domovina“ je test položila i uživo, posebno prilikom izvođenja „Adio, galioti“ i „Divlje pastrve“ (ili „Divlje štuke“, kako ih je u recenziji prekrstio jedan novinar), po mom sudu najboljih pjesama koje su ikada napisali. Fantastično je zvučala i „Montreal“ koju je razvalila Mary May, a iznova smo se mogli uvjeriti i da su Mayalesi svojom povratničkom trilogijom došli do jedne od najjačih set-lista na ovim prostorima, bilo da je u pitanju „Virtual Baby“ s „dvojke“, „Roadie“ i „Bum Bum Bum“ sa „Simbola za sunce“ ili aktualne „Dolje Down“. Od svega toga ipak vrijedi izdvojiti „Ti dobro znaš o kome pričam“ koju je Ivana otpjevala snagom i uvjerljivošću jazz diva šezdesetih te završnim nizom „Roadie“, „Virtual Baby“, „Danas smo happy“ i na bisu odsviranom „Među tajnim tajnama“, pjesmom kojom su inače započinjali koncerte.
„Danas smo happy“ prilično je dobar opis onoga što sam u utorak vidio oko sebe u publici, a vjerujem da su se tako osjećali i članovi Mayalesa nakon što su „Domovini“ konačno ‘skinuli junf’. Bit će to i bolje kada odrade još nekoliko koncerata i malo prosviraju novi materijal.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.