Krčki Tramonto festival, koji će u naredna dva mjeseca na dvotjednoj bazi ugostiti i Kliniku Denisa Kataneca, Chant Electronique, Je Veux i Trokut, u srijedu su stvarno lijepim koncertom otvorili Dunja Knebl i Kololira, koncertom koji bi možda preciznije bilo smatrati glazbenim predavanjem o (većinski) manje poznatom dijelu pjesmarice Hrvatske i svih njezinih krajeva.
Ta činjenica, koju je na samom početku nastupa na Trgu Glagoljaša s nama podijelila Dunja, izvorno me čak pomalo i razočarala jer sam se nadao da će, kao na posljednjem im studijskom albumu “Tamo gori”, svoju set-listu proširiti zaboravljenim draguljima i drugih zemalja, ponajprije engleskim folkom i američkim campfire pjesmama.
Devedesetak minuta kasnije, kada je koncert priveden kraju izvedbom “Dej mi Bože joči sokolove”, ti su inozemni tradicionali sasvim iščeznuli iz moje glave, a njihovo mjesto zauzela su razmišljanja o tome koliko je zapravo bogato i raznovrsno glazbeno nasljeđe Lijepe naše. Treba, međutim, naglasiti kako su sinoć odsvirane stvari prave pravcate iskopine koje su gospođa Knebl i ekipa pronašli u starim knjigama, izvukli ih na svjetlo i udahnuli novi život inspiriranim čitanjima u kojima povremeno prepoznajemo i njezine učenike iz Cinkuša ili Afiona, kao i srodna muzikološka istraživanja nekadašnje kreativne jezgre Haustora, odnosno Srđana Sachera i Darka Rundeka.
Na trenutke, bilo je moguće čak i staviti znak jednakosti između Kololire i nečega što biste mogli čuti na koncertima jednih Poguesa, da je rastureni Shane MacGowan umjesto u Irskoj inspiraciju potražio u Međimurju ili Podravini. To ponajprije vrijedi za pred kraj koncerta odsviranu “Za škrlakom cimer”, čudnim ritmovima i tonalitetima prošaranu slavonsku “Savila se grana” i “Ljubav i poštenje” koju su nazvali svojom omiljenom pjesmom. Neke stvari, poput starodalmatinske “Lipa Bjonda”, nikako nisu ‘my cup of tea’ premda su ih sinoć vrijednim slušanja učinile Dunjin nevjerojatno čist i upečatljiv vokal te četveročlani bend u sastavu Roko Margeta, Hrvoje Sudar, Hrvoje Ban i Danijel Maoduš. U pitanju je skupina multiinstrumentalista (s iznimkom Maoduša koji se držao akustare) koji iz svojih violina, harmonika, frulica ili najrazličitijih perkusija izvlače toliko snage da bi bez problema ‘na megdan’ mogli pozvati i klasičan rock’n’roll bend.
Najbolji dio večeri ipak je bio onaj koji bismo mogli opisati kao međimurski blues, ispunjen tužnim pričama o ljubavi i smrti ili, kao u slučaju “Šest let mi je minulo” koju je otpjevao Ban, o šest godina provedenih u ruskoj tamnici tijekom Prvog svjetskog rata.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
