Andrewu Hungu definitivno nedostaje njegov kolega Benjamin John Power.
Prva asocijacija na Andrewa Hunga vjerojatno će mi zauvijek biti fenomenalan nastup koji je kao polovica Fuck Buttonsa prije nekih desetak godina održao u bečkom klubu Flex. Zajedno sa svojim ‘bratom po laptopu’ Benjaminom Johnom Powerom, Hung je te večeri okupljene poveo na glazbeno putovanje tijekom kojeg su iz njihovih kompjutera, samplera, loopera i tko zna čega sve ne izlazili noiserski udari siline Sonic Youtha ili Suicidea, elektronske simfonije gotovo pastoralne ljepote, napumpani plesni beatovi i psihodelični droneovi. Nedugo kasnije, započeli su hiatus kojem se još uvijek na nazire kraj, što je dvojac sasvim logično i očekivano iskoristio kako bi se posvetio samostalnim projektima.
U slučaju glavnog junaka ove priče ti su projekti uključivali namjensku glazbu za filmove i serije, produkciju, različite suradnje te dva solo albuma, uključujući i aktualni “Devastations”. U odnosu na albume i koncerte matičnog mu sastava, novi materijal je puno više lo-fi i organskiji, odnosno uz znatno veću ulogu tradicionalnih instrumenata poput živog bubnja, sintesajzera i gitare koje je, kao i sve drugo, odsvirao sam Andrew. Elektronika je, da ne bude zabune, i dalje dominantna, ali većinom u nekakvom retro formatu, počevši od EBM i synth-popa preko darkwavea do trip-hopa i pionirskih techno pokušaja.
Stvari počinju obećavajuće, skoro u cijelosti instrumentalnom “Battles” u kojoj preko motorik ritma slušatelja zapljuskuje cijelo čudo različitih zvukova i neopsihodeličnih pasaža na klavijaturama. Može proći i sljedeća “Promises”, modernizirana inačica onoga što su prije četrdesetak godina radili Soft Cell, te “Brother” čiji glazbeni dio i najviše podsjeća na Buttonse. Prvu, neusporedivo jaču polovicu ploče zaokružuje njezina najbolja pjesma “Colour” koja zvuči kao da se The Jam ponovno okupio kako bi svirao dub.
Potom, nažalost, dolazi do osjetnog pada kvalitete, pa u posljednje četiri skladbe nema skoro ničeg vrijednog spomena, a kamoli opetovanog slušanja. Najgore među njima su “Goodbye” s rijetko iritantnim solom na gitari, i “Wave”, mračnjak kakvog bi na posebno loš i nekreativan dan napisao Tricky.
Sve u svemu, premalo da popuni prazninu nastalu prekidom rada Fuck Buttonsa.
Ocjena: 5/10
(Lex, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
