Frontmen grupe Primal Scream i multitalentirana francuska umjetnica, ujedno i pjevačica grupe londonske grupe Savages snimili su zajednički duet-album.
U neku ruku „Utopian Ashes“ je prije objave ‘mirisao’ na suradnju kakvu su ostvarili Robert Plan i Alison Krauss na albumu „Raising Sand“ (2007.) ili Mark Knopfler i Emmylou Harris na „All The Roadrunning“ (2006.), iako je tu bilo i imaginarne natruhe bi li ta ‘englesko-francuska veza’ mogla dobaciti i do nekadašnje slave Sergea Gainsbourga i Jane Birkin. I Bobby Gilespie i Jehnny Beth su se činili dovoljno kapacitirani za tako nešto – on kao vođa škotskog Primal Screama koji je dobro zapekao svoju old school rock nišu, a ona s rasponom sposobnosti od kantautorice i pjevačice benda i producentice, preko glumačke karijere do općenito medijske osobe koja bez problema odradi i prezenterske poslove.
Obećavao je i naslov „Utopijski pepeo“, jer takvo nam je i vrijeme. Svi se opraštamo od raznoraznih dosadašnjih oblika utopija od kojih je malo toga što ostalo. Na koncu, činilo se i kako je Bobby Gilespie sasvim solidan akter za ispričati priču o utopiji rock and rolla – onoga što je bio nekada i što je danas u svakom pogledu. No sva to se zapeklo u srednjestrujaški easy listening album, doduše zanatski sasvim solidan, ali ne pretjerano poseban osim po nekoliko dobrih singlova.
Naslućuje se ostatak materijala već po uvodnoj „Chase It Down“ napisano u maniri samopomoći i vjere u sebe, te zvučnim potpisom mančesterske psihodelije iz osamdesetih koja će one starije prije evocirati na The Stone Roses i Iana Browna nego na Primal Scream koji su svojim zvukom tada bili u rivalstvu s američkih south rock prvacima The Black Crowes. Dakako, „Chase It Down“ odiše i onom vrstom britanske rock otmjenosti koju nalazimo kod Paula Wellera. Dakle, već na početku previše drugih, a premalo glavnih aktera.
Da je Gilespieju i Beth potreban malo dalji glazbeni odlazak u povijest kako bi se energije jače sljubile dokazuje već naredna „English Town“, da bi puni elegični sjaj dueta postigli u „Remember We Were Lovers“ koju uspješno podebljavaju puhači u Stax maniri. S „Your Heart Will Always Be Broken“ postaje potpuno razvidno da je utopijski moment najčvršće utkan u pojam ljubavi, samo što je spomenuta ‘slađe naravi’ od „Remember We Were Lovers“, skoro pa ‘preslatko’, što ispravlja „Stones of Silence“ koje je mogla i jače dobaciti do nekog flower power momenta, obzirom da je posložena kao da je skladana u San Franciscu 1966. godine.
S baladom „You Don’t Know What Love Is“ ispunjenom klavirskom i gudačkom pratnjom kod rock poklonika nastaje problem obzirom da spomenuti stihovi jače evociraju na istoimenu pjesmu The White Stripesa, dok je onima ‘uštekanima’ na jazz gotovo i teže jer je ta fraza u stihovima daleko snažnije izlazila iz usta Billie Holiday, Dinah Washington i Nine Simone, a da se ne govori o interpretacijama Cheta Bakera i Milesa Davisa. Konkretno, bar je Gilespie trebao znati da ako se laća tih stihova u refrenu da mora imati za ponuditi bar nešto al pari spomenutima.
Situaciju poboljšava „You Can Trust Me Now“ sa svojim zvučnim road trip narativom koji podsjeća na potpis Chrisa Eckmana, kao i potom „Living A Lie“ koja je zanimljivi sudar pompozne lepršavosti (koja uključuje i harfu) na tragu Prima Screama s Gilespiejeve strane i spoken word pristupa Jehnny Beth iz koje time progovara Gainsbourg-Birkin narativ. „Living A Lie“ uz „Remember We Were Lovers“ stoga spada u vrhunce ovog albuma. Posljednja „Sunk In Reverie“ svojim campfire friendly pristupom bez posebnog iznenađenja opušteno zatvara zajedničko ‘srednjestrujašenje’ Bobbyjea Gilespieja i Jehnny Beth s osjećajem da je moglo i bolje od solidnog. Ali i očekivanja su svojevrsni utopijski moment, koji često urodi pepelom.
Ocjena: 7/10
(Silvertone / Menart, 2021.)