1991. bila je posebna godina u glazbenom smislu.
Te 1991. godine R.E.M. je objavio album „Out Of Time“, Soundgarden objavio „Badmotorfinger“, Pearl Jam „Alive“, a zajedno su kao Temple of The Dog izdali jednu od najboljih međubendovskih suradnji ikad. Metallica je objavila svoj i danas po prodaji nenadmašeni „Crni album“, Guns N’ Roses dva dupla albuma „Use Illusion I“ i „Use Your Illusion II“, a na isti, današnji dan također dupli „Blood Sugar Sex Magic“ Red Hot Chilli Peppers i dakako Nirvana „Nevermind“, a dan prije Pixies svoj „Trompe le Monde“.
MTV je bio u zenitu popularnosti i emitirao je glazbu. Dotad najveći cunami rocka poharao je planetu gotovo trenutno.
Sada, trideset godina kasnije, ispostavilo se da je bio posljednji takve amplitude.
Mi ovdje dočekali smo ga u ratnim zamračenjima i bombardiranjima. Prva u nizu izgubljenih mladih generacija Balkana u praskozorje 21. stoljeća.
„Ovo mi je jedina vrijedna imovina“, bila je misao gledajući u kofer u kojem su mi uredno bili zapakirani CD-i, spremni da ih ponesem kud god morao krenuti. Sve ostalo materijalno osim te duhovne hrane bilo mi je u drugom planu – potrošno, time i nadomjestivo ako dođe do nekog većeg sranja.
Ja sam bio na dnu. Rock je bio na vrhuncu. Jedino što ga je poljuljalo te 1991. bio je odlazak Freddieja Mercuryja u studenom. Sjećam se i tog tmurnog jutra kad sam čuo tu vijest na Stojedinici.
No takav početak posljednjeg desetljeća XX stoljeća donio je u dobrom dijelu inicijaciju u ono što bi se moglo nazvati duhovnim vrijednostima rocka kakav je primjerice prolazila generacija Woodstocka i vijetnamskog rata – s jednim ludilom smo se branili od drugog ludila, jer ‘ludilo’ rocka nije toliko ubijalo koliko ratno ludilo. A ti naši, glazbeni, heroji su nekako jako dobro pogađali srž tog vremena koje je nosilo i ogromne idejne pomake.
Jesmo li mogli imati bolji intro u sranje koje nas je zadesilo od „Loosing My Religion“ R.E.M.-a?
Je li postojao mučniji vrisak i tutnjava ritma od „Jesus Christ Pose“ Soundgardena?
Je li postojao jači premaz crnom od „Black“ Pearl Jama?
Je li postojao jači heroinski ubod od „Times Of Trouble“ Temple of The Dog?
Je li heavy metalac ikad napravio bolju baladu od „Nothing Else Matters“?
Je li iti jedan natapirani hair metal frik sa Sunset Boulevarda iz tog vremena napisao antiratnu pjesmu, a kamo li ubo epsku „Civil War“ kao Gunsi u trenutku kad ti smrad ratnog vihora puni nosnice?
Je li postojao jači ‘želim izgubiti glavu na plesnom podiju’ moment od „Blood Sugar Seks Magik“ Peppersa?
I je li postojao jači ujedinjujući pogo faktor od „Smells Like Teen Spirit“ Nirvane?
Odgovor zna svatko tko je tada imalo iskakao iz okvira i bio u kasnim tinejdžerskim godinama ili ranim dvadesetima.
Takvima je taj rock bio duhovna hrana. Svakodnevni zvučni obrok davao je energiju da se ide dalje. Da se pronalaze istomišljenici. Da se drži fokus izvan turobnih fanfara ratnog stanja. Da budemo kao beba s naslovnice „Neverminda“, u svom bazenu koji prolongira sigurnost majčine utrobe. Samo što na udici ispred našeg nosa nije bila novčanica, nego zvuk koji nam je pružao smisao u besmislu.
Čak i danas, trideset godina kasnije, možda bih mogao izvući neku objektivnu glazbenu srž iz spomenutih albuma, ali možda je ovako jasnije. Bilo bi to kao da tek spašenog utopljenika pitate kako bi opisao spasonosni udah.
Ti albumi su tada jednostavno značili život. Bar za jednog izgubljenog mladića u ratnom vihoru Balkana.
Nije to čak ni u sferi soundtracka tog rata, jer to realno nije ni bio. Prije su to bili zvuci jednog sna kakvim se čovjek brani od surove realnosti, a onda shvati da ga je taj san usmjerio i obilježio.
Možda je u svemu najluđi moment sinkronicitet koji se tu stvorio i što je u toj godini ostao sažet globalni krik jedne generacije koji je i mnogima od nas ovdje u tom trenutku bio potpuno razumljiv i što se to održalo do današnjeg dana.
Danas se podsjećamo na album “Nevermind”, ali te 1991. nije bio jedini.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
