S obzirom da sam dobar dio izvještaja s prve večeri Europavox festivala posvetio publici, odnosno nedostatku iste, ovom ću prilikom konstatirati samo da se u subotu u Tvornici kulture okupilo još manje ljudi, po mojoj slobodnoj procjeni nekih 50-60. Što se glazbenog dijela tiče, druga je večer bila neusporedivo bolja s dva dosta dobra i jednim stvarno izvrsnim nastupom, onim slovenske četvorke Koala Voice.
Početak, istini za volju, nije obećavao – belgijski dvojac Yellow Straps svojim je bezličnim koktelom neosoula, konfekcijskog popa, r’n’b-ja devedesetih i prilično neinventivnih programiranih podloga zacementirao poziciju najslabijeg benda na festivalu. Moram priznati i da mi je istinski bilo žao vokala Yvana Murenzija, svojevrsnog križanca Dr. Albana i Seala, koji se neuspješno trudio da malobrojne nagovori da pjevaju s njim ili mu pljeskanjem barem pomognu držati ritam.
Nakon njih uslijedila je Koala Voice, grupa iz malog slovenskog mjesta Kisovec koja je u jedanaest godina na sceni izbacila četiri studijska albuma na kojima se moglo čuti i Blondieja, PJ Harvey, Yeah Yeah Yeahs, Repetitora te nekih od najznačajnijih britanskih sastava ovog tisućljeća kao što su Franz Ferdinand ili Arctic Monkeys. Sve to na pozornici prebacuju u višu brzinu, dodajući svojim pjesmama moćne gitarističke detonacije iz kojih se potom vraćaju ‘catchy’ melodijama i refrenima. Izuzetno usvirani s uvjerljivom frontwomen Mancom Trampuš, Koala Voice se može pohvaliti i s nekoliko fantastičnih singlova poput sinoć izvedenih „Sierra“, „Ker tu je sve tako lepo“ i glazbeno im možda najkompleksnije stvari „Vertigo“. Ne sviđa mi se što pjesme na materinjem miješaju s onima na engleskom jeziku (na zadnjem albumu su ubacili i jednu na hrvatskom, baladu „Vukovi“), ali to je sitna zamjerka, nedovoljna da ugrozi njihov status vjerojatno najboljeg slovenskog benda novije generacije.
„We are Timid Kooky from Lithuania and we play rock“, riječi su kojima je otvoren daleko najluđi koncert festivala, onaj sumanuto nabrijane trojke iz Vilniusa predvođene pjevačem i gitaristom koji izgleda poput izgubljenog brata holivudske zvijezde Jamesa Franca. Bez majica i odjeveni u nešto između donjeg dijela dresa i suknjice, Timid Kooky su letjeli po stageu, bacali se na sve strane i sudarali jedan s drugim, istovremeno izbacujući energetske bombe u kojima se tijekom jedne skladbe izmijeni barem pet-šest ponekad i nespojivih dijelova, pri čemu konstantno plešu na rubu kaosa i zvuče kao da bi se svakog trenutka mogli raspasti. Žanrovski ih je teško, skoro pa nemoguće svrstati premda je referentne točke moguće naći u stoneru, psych rocku, garaži, indieju, ali i načelno suprostavljenim pravcima punku i progressive rocku. Uoči festivala sam poslušao njihov album „Tanzen“ koji mi se nije pretjerano svidio, no uživo ih se svakako isplati provjeriti.
Super Besse su najavljivani kao jedni od najjačih izvođača na Europavoxu iako u četrdesetak minuta njihovog nastupa nisam uspio shvatiti zbog čega. Naslonjeni na slavne i manje slavne mračnjake osamdesetih tipa Joy Division, Killing Joke, Front 242 i Cassandra Complex, ovi Bjelorusi rijetko dosežu razinu dramatičnosti i ledenu atmosferu koji su sastavni i neizostavni elementi takve muzike. To bi možda popravili kada bi odbacili programming i ritam-mašinu, te postavu proširili bubnjarom i klavijaturistom mada nisam siguran da bi i tada uspjeli biti nešto više od jedva prosječnog, brzo zaboravljivog sastava.
To se ne može reći za Francuze The Psychotic Monks koji su odsvirali zasigurno najbučniji set u obadvije večeri Europavoxa. Pozicionirani na pozornici na način da svaki član bude na jednakoj udaljenosti od publike, već su nam uvodnom „It’s Gone“ otkrili što nas očekuje – glasne i kaotične pjesme koje kreću relativno lagano i psihodelično, postepeno postajući žešće i glasnije sve do manijakalno divljih vrhunaca. Njihove srodnike treba tražiti u radovima Sonic Youtha, Animal Collectivea, Idlesa ili Trail Of Dead, pri čemu im se relativno često događa da se u svom tom kaosu izgubi sama pjesma, točnije njezini ključni segmenti poput melodije i refrena. Usprkos tome, zanimljiv bend.
U konačnici, „INmusic predstavlja Europavox festival“ nam je pružio korektan presjek europske glazbe (većinom) novijeg datuma premda sumnjam da će neki od ovih izvođača u ozbiljnijoj mjeri nadrasti okvire u kojima trenutno egzistira.
Saznajte više: Prva večer Europavoxa u Tvornici – kao na tonskoj probi
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
