Album ‘The Ultra Vivid Lament’ prvi je materijal Manicsa koji su u cijelosti skladali na klaviru, klaviru koji nevjerojatno podsjeća na onaj Bennyja Andersona.
Na svojim počecima, ovih dana ponovno aktualiziranima približavanjem tridesetog rođendana prvijenca „Generation Terrorists“, Manic Street Preachers bili su (ili barem željeli biti) puno više od običnog benda. Opsjednuti onim istim ljevičarskim osjećajem za pravdu koji su kao pogonsko gorivo koristili The Clash, Manicsi su pjevali o važnim ljudima i važnim stvarima, upozoravali na sve što ne valja sa svijetom uporno pokušavajući otvoriti oči slušateljima i natjerati ih na razmišljanje.
Taj dio se nije promijenio sve do danas, samo što su na novom albumu „The Ultra Vivid Lament“ kao soundtrack revolucije uzeli Abbu. Da ne bude zabune, velška trojka svoju je fascinaciju kvalitetnim, inteligentnim popom počela iskazivati ubrzo nakon tragičnog nestanka Richeyja Edwardsa, gitarista i uz Nickyja Wirea tekstopisca grupe, odnosno već od ploče „Everything Must Go“, ali nikada dosad nisu zvučali toliko sedirano i sladunjavo.
„The Ultra Vivid Lament“ njihov je prvi materijal koji su u cijelosti skladali na klaviru, klaviru koji nevjerojatno podsjeća na onaj Bennyja Andersona, pri čemu je sličnost s opusom odnedavno ponovno aktiviranog švedskog kvarteta primjetna i u studiozno razrađenim aranžmanima te spajanju durskih melodija s pjevanjem u molu. Samim time, nekadašnjih indie utjecaja nema ni u tragovima, o punku i glam rocku da i ne govorimo, što ne bi bio toliki problem kada bi se nove pjesme mogle mjeriti s njihovim radovima iz druge polovice devedesetih, ako već ne s onima Abbe.
Iznimku predstavlja tek otvaranje albuma, točnije melankoličnim i nostalgičnim prisjećanjem na jednu davnu turneju po Japanu zvanim „Still Snowing in Sapporo“, poslije čega slijedi singl „Orwellian“ koji mi je nakon opetovanog slušanja postao sasvim solidan. Nije loša ni tmurna balada „Diapause“, dok sve ostalo ne uspjeva biti previše pamtljivo, usprkos nemalim ambicijama, instant prepoznatljivom vokalu Jamesa Deana Bradfielda i određenom broju zaista lijepih dionica na gitari.
U „Black Diary Entry“ nije pomoglo ni gostovanje Marka Lanegana, čiji se glas nije baš najsretnije poklopio s Bradfieldovim, kao ni ono Julije Cumming iz njujorškog benda Sunflower Bean u „The Secret He Had Missed“ koja djeluje poput izbačene pjesme iz nekog od eventualnih nastavaka „Mamma Mie“.
Najveću vrijednost „Ultra Vivid Lamenta“, što se može reći i za njegove neposredne prethodnike „Resistance Is Futile“ i „Futorology“, tako predstavljaju Wireovi tekstovi premda i oni znaju zazvučati predvidljivo, povremeno čak i pomalo banalno. To se posebno odnosi na pjesme u kojima se još jednom obračunava sa starim neprijateljima (‘don’t let those boys from Eton/suggest that we are beaten’), no zato je u stvarima u kojima progovara o, kako je sam istaknuo, užasima u sebi ponovno izbacio niz stvarno moćnih, uznemirujućih stihova (‘I saw the smile of a dying hero, I saw the tears of love that’s leaving/why is the day so long and broken, why do these words remain unspoken’).
Kao nekoć veliki fan, iskreno se nadam da je u pitanju samo prvi korak prema novoj fazi Manicsa u kojoj će ovu kompleksnu viziju popa odvesti na znatno viši nivo. Sumnjam, ali se nadam, u ime starih dana.
Ocjena: 5/10
(Columbia / Menart, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
