U svojoj pjesmi ‘Gansi’ Edo Maajka požalio se da je kod glavne junakinje u pjesmi, Jasne, šanse imao svaki vinkovački rocker što svira. Nakon preslušavanja kompilacije ‘Rockanje u Vinkovcima’, lako se složiti s Edom da se Jasni moglo osporiti štošta, ali glazbeni ukus – nikako!
U vrijeme jednog od mojih radnih posjeta Osijeku kod kolege Stjepana Vrečka, kad je došlo vrijeme za rastanak i put prema Zagrebu, kao CD za put do Zagreba po dosadnoj autocesti, Stjepan mi je dao kompilaciju osječkih i vinkovačkih demo bendova s kraja osamdesetih i početka devedesetih. “Prvo su ti osječki bendovi, a kad na red dođu vinkovački – čut ćeš”. Tako je i bilo. Prvih pola sata slušao sam pristupačan, formatiranim radijskim postajama blizak pop-rock na tragu nježnijeg Bon Jovija i žešćeg Plavog orkestra, a onda je zarežalo! Mislio sam da me po cesti ganja čopor bijesnih vukova s motornim pilama u rukama. Zavijalo se poput izgladnjelih Stoogesa, treštalo poput iznerviranih Partibrejkersa, vrištalo poput Mudhoneya. Povremeno bi se čuo poznat glas mladog lava Gorana Bareta, no glavni dio su odrađivali nepoznati muzičari. Nije mi bilo jasno, gdje su nestali? Također mi nije bilo jasno zašto se, u rock arhivistici ove zemlje, nitko još nije dohvatio popularne “Vinkulje” i njene po svim kriterijima važne scene. Do nedavno.
Izdani dvostruki CD i knjiga “Rockanje u Vinkovcima” podsjećaju na značaj vinkovačke rockerske subkulture u posljednjim godinama socijalističke Jugoslavije. Najvažniji predstavnik je Goran Bare, no tu su i članovi grupa Pokvarena mašta, Nepopravljivi, Kaotične duše, The Užas, Špilšul, Pogreb X, Brener depilacija, Killing Feeling, Mlinski kamen, tu je i punker-performer-provokator Satan Panonski sa svojom sljedbom, kao i likovnjak i veliki ljubitelj punka Dubravko Mataković sa svojim umjetničkim izričajem – ukratko, to je scena kojim bi se ponosio višestruko veći grad od Vinkovaca. A onda je došao rat, pretvorba i privatizacija i mnogo monolitnije institucije su prdnule u čabar, a kamoli neće rock scena u jednom gradu. Ili nije? Možda je to bila situacija “Rim je osvojio Grčku, ali je Grčka osvojila Rim”, naročito ako znamo kako su koračale Majke, koliko su bili bitni Kojoti, Satan Panonski je, unatoč podijeljenim razmišljanjima o njegovoj umjetnosti nastavio živjeti svoj umjetnički život poput Sida Viciousa, Dubravko Mataković je – Dubravko Mataković, dakle, razloga za prisjećanje itekako ima, jasni tragovi su “svugdje”.
“Rockanje u Vinkovcima” bilježi snimke iz tri resursa. Jedno su originalne studijske snimke, drugo su snimke s koncerata (tehnički najslabije kvalitete) i treće su snimke pjesama koje su (vjerojatno) postojale u ono vrijeme, ali su naknadno snimljene. Čistunci će možda prigovarati ovom potonjem postupku, no na taj način se povećava kvaliteta zvuka i poboljšava se slušljivost kompilacije. “Rockanje u Vinkovcima” baca novo svjetlo na rad Gorana Bareta, koji je gotovo isključivo među širom publikom prepoznat kao pjevač i kantautor, ovdje ga možemo čuti i kao session muzičara (svirao je na snimkama Satana Panonskog), kao i njegove alter ego projekte Hali Gali Halid i Gnjevni crv. “Hajde da se drogiramo” je završila u filmu “Mi nismo anđeli”, a i Gnjevni crv također nudi vrlo zanimljive glazbene ideje koje će inkorporirati s Majkama. Pokvarena mašta je sastav iz kojeg su trojica momaka završila u grupi Kojoti, gitarista Pokvarene mašte Zoran Čalić je naslijedio Ivicu Dusparu u grupi Majke. Duspara je probao nastaviti karijeru s grupom Matchless Gift, no nažalost, bez većeg uspjeha u Hrvatskoj (Matchless Gift ovdje nije prisutan, možda i zato što je to neka druga priča, par godina poslije). Veći uspjeh su zaslužili gotovo svi sudionici kompilacije. Možda “Rockanje u Vinkovcima” bude nulta točka objavljivanja čitavih arhivskih albuma vinkovačkih grupa. Vjerojatno je (tadašnja) prometna povezanost Vinkovaca pomogla tamošnjoj omladini da brzo dođe u kontakt sa suvremenom punk i rock muzikom, kao što je to bilo na sličan način s Rijekom. I dok Rijeka svoje punkere i rockere njeguje poput velebitske degenije, ništa slabiji tretman nije zaslužila njihova vinkovačka braća po irokezi i ziherici.
Kompilacija je fino glazbeno povezana, poput dokumentarne emisije o “Vinkulji”, stilske razlike među izvođačima postoje, no lista pjesama je takva da pjesme teku poput Bosuta u Savu. Tipka “skip” se rijetko koristi, jer čak i slabija mjesta ove kompilacije zvuče barem slušljivo, ako već ne dobro. Unatoč obilnim porcijama distorzije, buke, galame, nemilosrdnog udaranja bubnjeva, blues, punk, HC, pa i freak folk (godinama prije nego što je termin ušao u upotrebu) zvuče kao da nikad neće umrijeti i da će ovi izvođači godinama izbacivati velike pjesme kao kad lopatom izbacujemo šutu iz garaže. “Rockanje u Vinkovcima” otvaraju i zatvaraju Majke, prvo Bare i ekipa urlaju “Iz sve snage”, a na kraju, kad se zastor spušta, Bare i drugovi poručuju “Budi ponosan”. Sudionici ove kompilacije imaju biti upravo to, argumenti su svugdje.
I ako se već trebalo dogoditi tako da kompletna scena bude prepoznata godinama poslije svega, možda je ovo najbolji trenutak za rekapitulaciju njenog cijelog umjetničkog puta. Danas, kada smo pasivizirani i anestezirani raznim medijima i situacijama, lijepo se sjetiti i čuti umjetnike koji stvaraju djela koja odražava njihova autentična emocionalna stanja, bez sigurnosne mrežice, bez zadrške, iz sve snage. To je možda najvažnije što možemo poručiti današnjoj mladoj i svim budućim generacijama, da su njihove emocije autentične i da ih se ne treba prigušivati i praviti se da ne postoje.
Ocjena: 8/10
(Croatia Records, 2021.)