Adari, unatoč kristalnom zvonkom glasu skoro cijelo vrijeme ostaje u nekom, nazvao bih ga, džepu ozarenosti. Toj ozarenosti nema kraja, bilo da je u podlozi retro jazz ili valcer i ta plošnost počinje stvarati slušateljski zamor materijala puno prije očekivanja, jer sve počinje sličiti na zanatski rađen album dječjih uspavanki.
Jasno je da se u ovim distopijskim godinama ljudi žele okrenuti vedrijim temama, da žele i fizički i u mislima otputovati u neke sretnije krajeve, ili romantizirati o boljoj prošlosti. Utječu takva strujanja i na glazbenike, a oni znaju čak i nešto ranije osjetiti u kojem smjeru će krenuti duh vremena, no ipak i romantizacija davno minulih vremena posjeduje niz začkoljastih zakonitosti koje treba ispoštovati kako bi zvučna iluzija stvorila i aluziju kod slušatelja i potaknula, da se poslužim naslovom, neke sretne misli, i da nešto stvarno zazvuči kao glazba ‘s mirisom naftalina’, nekad široko poznatog i upotrebljavanog sredstva za tjeranje moljaca iz garderobnih ormara.
Adari je u svom naumu tu ostala negdje na sredini puta. Riječ je o pjevačici Darii Tamari Rac, a naziv Adari je anagram njenog imena. Već s naslovnicom albuma komunicira se jasan retro štih onoga što dolazi u zvučnom dijelu. Pastiche vremeplov u doba kad su tako izgledale naslovnice albuma Gabi Novak, Radojke Šverko i inih začetnica moderne šlageristike s početka druge polovice XX stoljeća. Dakako, naglašena žuta pozadina tu dodatno aludira na vedri, pozitivistički pristup. No u tome ujedno leži i klopka u koju je upao ovaj album.
Tanka je crta između romantiziranja i banaliziranja. Uistinu je pogrešno kolokvijalno misliti da je nekad popularna glazba odisala posebnom vedrinom. To je najbrži put za pogubiti kontraste, a kontrasti su u glazbi itekako bitni, jer koje god razdoblje uzeli na razmatranje, jedini sigurni zaključak je da smo uvijek bili kompleksna bića, dok je ono što je u glazbi izdržalo zub vremena izuzetno kompleksna tvorevina na više nivoa, pa makar nam to naizgled bio i samo napjev dječje pjesmice.
Raditi hommage nekom vremenu, znači i mentalno boraviti u njemu i saznati njegove vrijednosti, time i detalje. Uzet ću samo ovdje za primjer modus operandi gypsy swing sastava koji baštine zvuk i naslijeđe Djanga Reinhardta. Oni točno znaju u kojem su periodu po svemu što glazbeno komuniciraju prema van. Okviri su tu jasni, kao što se hiperbolično što više trude približiti izvornim idejama i emocijama. Ukratko, biti digger na tom polju nije ništa manje zahtjevno spram pokušaja grebanja u tminu budućnosti.
Adari, unatoč kristalnom zvonkom glasu skoro cijelo vrijeme ostaje u nekom, nazvao bih ga, džepu ozarenosti. Toj ozarenosti nema kraja, bilo da je u podlozi retro jazz, swing ili valcer i ta plošnost počinje stvarati slušateljski zamor materijala puno prije očekivanja, jer sve počinje sličiti na zanatski rađen album dječjih uspavanki. Tek „Ljubav se vratila“, posljednja na B strani vinila unosi neke drukčije nijanse, ali i to je već debelo prekasno. U tekstualnom smislu kao da su svi pisci stihova za ovaj album (Sandro Bačić, Marcel Lončarić, Slavica Mutavdžić, Olivera Skoko) pisali zadaćnicu na temu ‘Ništa mi ne smije ovaj dan pokvarit’. Sve je tu posloženo poput obiteljske fotografije kraj okićenog božićnog drvca, ili kraj morskog sutona.
Opis cijelog albuma stane u stih pjesme „Mjesto za mene“ koja otvara album, a on ide: „Gledala sam te u prolazu, tražila tvog oka sjaj, ali krenuo si prema izlazu i tu je priči bio kraj“. Dakle, nije se dogodilo ništa. Nikakva drama u ljudskim odnosima, nikakav ‘sjaj u oku’ koji je pomaknuo nešto s mrtve točke, nikakva borba za zadobiti pažnju, i sve ide vedro i veselo bez brige i pameti. Nema čak trunke ježenja zbog nekog platonskog odnosa, bar nešto, ako se već ne može dobaciti ni pred prag gigantske lirike jednog Dobriše Cesarića koji je tako nešto majstorski sažeo u: „Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim“.
U konačnici kod retro glazbenih avantura dobro je uzeti i obraditi neki standard i onda se već puno lakše može vidjeti odstupanje između toga i autorskog rada koji pored glazbenih finesa mora parirati i sa stihovima. A stihovi su nekad bili važna poetska disciplina, u svakoj pjesmi morao je biti sažet život u nekoliko detalja, a treba posebno uzeti u obzir da je hip-hop narativ potpuno izmijenio lirske kanone od tog vremena pa do danas, kao i način razmišljanja i ta je lirika na tragu te nekadašnje lavovski dio posla na kojem se i literarno talentirani trebaju pošteno oznojiti. No „Sretne misli“ ništa od toga ne vide, već zaigrano skakuću po cvjetnoj tratini ugode bez previše zamaranja u nekoj svojoj paralelnoj prošlosti kroz deset pjesama koje ne bi bile upamćene ni da su nastale u vremenu iz kojeg glazba s ovog albuma želi datirati.
Ocjena: 5/10
(Nota Bene Records, 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
