U ideji, tribute albumi predstavljaju dobar način odavanja počasti, priliku da glazbenici različitih generacija, žanrova i razine uspješnosti još jednom zahvale onima koji su ih inspirirali. Unatoč tome, stvarno kvalitetnih tribute izdanja mnogo je manje nego onih razočaravajućih, a taj omjer neće popraviti ni svježe objavljeni ‘I’ll Be Your Mirror: A Tribute to the Velvet Underground and Nico’.
Za početak treba reći da ovdje nije riječ o klasičnom tribute albumu, već o remakeu mitskog prvijenca Velvet Undergrounda, ujedno i jedinoj im ploči na kojoj je Lou Reed povremeno prepuštao mikrofon ‘ledenoj princezi’ Nico. Inicijativu je, nedugo prije smrti, pokrenuo njegov prijatelj i producent Hal Willner koji je okupio ako već ne predvidljiv, onda prilično logičan izbor izvođača pošto je utjecaj legendarnog njujorškog benda itekako primjetan u izričaju svakog od njih. Tako su se na jednom mjestu našli suvremenici poput Iggyja Popa, velikani alter rocka Thurston Moore i Michael Stipe, ali i čitav niz njihovih mlađih učenika kao što su Kurt Vile, Fontaines D.C. ili pjevač The Nationala Matt Berninger.
Willnerovom odabiru se, dakle, nema što prigovoriti, no upravo zbog te ‘all-star’ postave opravdano je bilo očekivati više. Čini se, naime, kako je većina osjećala preveliko strahopoštovanje prema originalima zbog čega se nisu usudili udariti neki osobniji pečat i pretvoriti 54 godine stare kultove u nešto novo i drugačije. Oni koji jesu, poput St. Vincent ili kombinacije Andrew Bird/Lucius, djeluju prilično promašeno u odnosu na ploču koja je jednom davno zauvijek promijenila ne samo rock’n’roll, nego i eksperimentalnu pa čak i avangardnu glazbu.
Iznimku predstavlja „Sunday Morning“ koja u izvedbi Michaela Stipea i otvara album. Sjetnu Reedovu baladu nekadašnji je frontmen R.E..M.-a dodatno usporio, u prvi plan stavio klarinet i sintesajzere, te snimio nešto čime bi i sami Velveti vjerojatno bili zadovoljni. U svakom je slučaju trebao prepustiti malo više prostora gitarističkom magu Billu Frisellu kojeg je ugostio ovom prilikom, ali usprkos tome njegova obrada spada među uspješnije na „I’ll Be Your Mirror“.
Berninger je bitničku poemu o čekanju dilera „I’m Waiting for the Man“ izveo kao da ju je njegov matični bend neplanirano odlučio ubaciti u set-listu nekog od svojih koncerata, a sličan dojam ostavlja i dvaput uvrštena „Run Run Run“ Kurta Vilea, kao i solidno čitanje „Heroina“ u kojoj se Thurstonu Mooreu pridružio Bobby Gillespie iz Primal Screama. Fontaines D.C. i neuništivi Iggy uz pomoć Matta Sweeneyja su „The Black Angel’s Death Song“, odnosno „European Son“ učinili još šizofrenijim i brutalnijim, a nasuprot njima stoji Sharon Van Etten s decentno odrađenom, klavirom i poput jeke dislociranom ritam-mašinom vođenom „Femme Fatale“.
Daleko najlošije je prošla „All Tomorrow’s Parties“ koju su St. Vincent i Thomas Bartlett s gotovo nikakvim rezultatima odveli na teritorij Louove dragane Laurie Anderson, dok se „Venus In Furs“ u izvedbi Andrewa Birda i grupe Lucius previše oslanja na violinu koja ipak ne može nadomjestiti magični drone viole Johna Calea. Više je zaslužila i naslovna pjesma koja zvuči kao da Courtney Barnett njome krati vrijeme nabadajući po akustari, a izdanje zaokružuje korektna premda previše doslovna verzija „There She Goes Again“ Mikaele Mullaney poznatije pod umjetničkim imenom King Princess.
„I’ll Be Your Mirror: A Tribute to the Velvet Underground and Nico”, usprkos povremenim bljeskovima, debiju Velveta nije odao počast kakvu zaslužuje. S druge strane, teško da bi to uspjelo bilo kakvom tribute/remakeu.
Ocjena: 6/10
(Verve, 2021.)