Nastupima Šize i grupe Marka Mrakovčića u četvrtak je konačno prekinuta dosta duga koncertna suša u Vintage Industrial Baru, točnije njegovom unutarnjem prostoru. Izravni povod bila je promocija vinilnih izdanja njihovih prvijenaca ‘Pristojnost iz malog prsta izgubila se u srednjem’ i ‘Breeding Black Sheep’, a oba benda pokazala su se jako dobrim izborom za ‘probijanje leda’.
Povratak u klub u Savskoj pratila su i nova, bolje rečeno novonormalna pravila, pa je broj posjetitelja bio limitiran, pri čemu je svaki od njih na ulazu morao proći sada već uobičajenu proceduru pokazivanja covid potvrde. Na pozornicu su se prvi, nešto prije 21 sat, popeli Bruno Antolić i Marko Kuhar, vlasnici jednog od najboljih ovogodišnjih albuma i dvojac od čijeg sam nastupa imao stvarno velika očekivanja.
Naime, nisam bio siguran hoće li Šiza neukrotivu energiju i sirovu snagu s ploče uspjeti prenijeti na stage, no sve moje sumnje rasplinuli su u rekordnom roku, učinivši pjesme poput „Oprostite, oprostite, oprostite“, „Skromnost nikad nije bila fer“ ili „Hvala zavijam ipak sam“ još žešćima i silovitijima. Antolić nam je svakim tonom na basu propisno protresao utrobu, Kuhar je pokazao da itekako ima brdo pokrića da ga uvrstimo među bolje bubnjare na našoj sceni, a osim onih s debija, sinoć su nam predstavili i dvije potpuno nove stvari od kojih druga još nema ni službeni naziv.
Reference na Royal Blood, Slaves ili Triggerfinger bile su očite i u Vintageu, gdje su im pridodali i utjecaje američke alter scene kasnih osamdesetih i prve polovice devedesetih kao što su Melvinsi ili Nirvana kojoj su odali počast moćnom obradom „Schoola“. Premda praznog hoda nije bilo, kulminacija pedesetak minuta dugog koncerta odigrala se na samom kraju, prvo izvedbom njihove najjače stvari „Prsa će kosti čuvati“, a onda i spomenutim novitetom u kojem su zvučali kao Disciplina kičme na spidu.
Poslije takvog nastupa, malo sam strahovao da bi Markov indie rock mogao djelovati dosta ‘njonjavo’ i mekano, ali ni tu nije bilo razloga za brigu pošto se ubrzo ispostavilo kako ovaj ‘double bill’, usprkos svim razlikama, poprilično ima smisla. Mark Mrakovčić je s godinama stekao status našeg vjerojatno najzaposlenijeg producenta, pri čemu posebno treba istaknuti kako je teško zamisliti eklektičniji popis izvođača od onih s kojima je radio.
Tom eklektičnošću obogatio je i vlastiti izričaj pa ćete u, primjerice, „Tinnitus“ i „Oh, and Love“ nabasati na tragove power pop institucija tipa Big Star ili Chris Stamey i The dB’s, „Keep the Rest“ mogla bi proći pod neku sediraniju, skuliraniiju verziju Strokesa, a „Picking“ evocira čak i legendarne rane albume Elvisa Costella. Kao i u slučaju Šize, i njegove pjesme uživo dobivaju dodatni šus, za što je dobrim dijelom zaslužan prateći bend u kojem sviraju pratiteljima scene jako dobro poznati basist Naranča i Anja Tkalec na drugoj gitari, dok je za bubnjevima Markov brat Toni Mrakovčić.
Sinoćnji je koncert iznova potvrdio da je Dostava zvuka postala jedan od najvažnijih igrača domaće nezavisne glazbe, sa stvarno impresivnim ‘rosterom’ izvođača. A što se Šize i Marka Mrakovčića tiče, bit će jako zanimljivo pratiti kako će se dalje razvijati njihove priče. Posebno nakon ovako dobrog prvog poglavlja.