‘The Velvet Underground’ – netipična biografija netipičnog benda

Todd Haynes nije tip redatelja koji će ići niz dlaku publike i kao svoj prvi dokumentarac u karijeri snimiti film koji igra prema ustoličenim pravilima branše, a pogotovo ako mu je tema jedan od najekspresivnijih bendova u povijesti rocka.

The Velvet Underground

“Rockumentarna” biografija do danas je postala zasebnim žanrom kinematografije koji kao da igra po vlastitim nepromjenjivim pravilima i isporučuje uvijek sličan rezultat: film koji je uglavnom namijenjen fanovima izvođača o kojem govori, ali je dovoljno zanimljiv da privuče i manje upoznate gledatelje kojima je ponestalo boljih ideja za ispunjavanje vremena dok prebiru po obilnoj ponudi streaming servisa u nedjeljno poslijepodne. U košaru se ubacuju razgovori s prijateljima i suradnicima izvođača, čim više atraktivne arhivske građe uglavnom sastavljene od rijetkih koncertnih snimaka, mnogo slinjenja koje će vas uvjeriti da gledate film o neponovljivom fenomenu u svijetu glazbe i dovoljno emocije da vam prije odjavne špice zasuzi oko. Na koncu preko svega zalijepite naslov prema nekoj od pjesama izvođača koji nema nikakve veze s onim što ste gledali i posao je završen.

Slična pravila vrijede i za igrane biografije glazbenika, sa svojom utabanom univerzalnom narativnom strukturom o teškom odrastanju, mukama u početku karijere, dosezanja vrhunca i neizbježnog propadanja u ovisnosti i egu koje će popločiti put za veliki povratak i vječnu slavu. Sve bi se to moglo slijediti i u filmu o The Velvet Underground, bendu koji je doslovno neponovljiv fenomen u svijetu glazbe kao grupa neprilagođenih kojoj je komercijalni uspjeh promaknuo, ali nam je pokazala nove načine kako rock glazba može zvučati i o kojim temama može govoriti i nadahnula cijele generacije fanatičnih sljedbenika. No, obožavatelji Velveta moraju se pitati bi li takav film bio dostojan ovog benda i njihove velebne ostavštine.

Režije dokumentarca o bendu njujorškog pjesnika i rokera Loua Reeda i velškog klasičara Johna Calea prikazanog izvan konkurencije na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu srećom se prihvatio Todd Haynes, čovjek čija filmografija uključuje i dva velika glazbena filma prošlih desetljeća, “Velvet Goldmine” iz 1998. koji se bavio glam rock scenom i svoje glavne likove temeljio na Davidu Bowieju i Iggyju Popu, te “I’m Not There” kao pseudobiografiju Boba Dylana sa šest različitih glumaca koji tumače različite persone iz karijere tajanstvenog kantautora. Iz priloženog postaje jasno da Haynes nije tip redatelja koji će ići niz dlaku publike i kao svoj prvi
dokumentarac u karijeri snimiti film koji igra prema ustoličenim pravilima branše.

Rezultat bi, kao takav, mogao djelomično frustrirati one koje nisu pripremljeni za odmak od norme. Haynesu se ne žuri baciti se na ono što bi trebalo predstavljati meso jedne biografije. Snimanje prvog albuma benda, jednog od najuzbudljivijih glazbenih ostvarenja 20. stoljeća događa se tek na polovici filma, nakon što smo sat vremena proveli upoznajući uvjete u kojima je nastao, tj. kulturnu scenu New Yorka šezdesetih u kojoj se pod većinskim ravnanjem Andyja Warhola zakuhavao tzv. melting pot u kojem su se stapali različiti mediji visoke i niske umjetnosti u novi kulturni obrazac politički turbulentnog razdoblja u povijesti Sjedinjenih Država.

Haynes obilno koristi vizualne obrasce filmova nastalih na toj sceni kao i njihov sadržaj poput pokretnih portretnih fotografija benda koje je sam Warhol snimao kamerom, a koje ostavljaju dojam kao da su nastale upravo kako bi mogle biti iskorištene u jednom ovakvom dokumentarcu 55 godina kasnije. Kao glazbena podloga cijelo vrijeme odzvanjaju pjesme Velveta, a najviše “Venus in Furs” i “Heroin” koje hipnotiziraju Caleovim dronom i bude neku vrstu frustracije – kako ova glazbu u svom vremenu publika nije uspjela prepoznati kao nešto izvanredno? Naravno da to ne vrijedi za sve, pa tako imamo svjedočanstva glazbenika Jonathana Richmana koji, kao jedan od prvih obožavatelja, postaje neizbježnim sugovornikom kad se priča o ovom bendu, a pogotovo njihovim koncertima u Bostonu iz razdoblja prvih dviju ploča.

Drugu polovicu šezdesetih u Americi je obilježio sentiment radikalno suprotan anksioznosti koja je izbijala iz Reedove poetike. Hipiji su promovirali antiratnu politiku dijelivši cvijeće u buntu protiv generacije svojih roditelja. “Mi smo mrzili te priče o miru i ljubavi,” kaže Maureen “Moe” Tucker, bubnjarica benda. Velveti su protestirali na svoj način, što se najbolje vidi iz njihovog drugog albuma, nevjerojatno oštrog “White Light/White Heat” koji je i danas suviše abrazivan za uši široke publike, iako je gotovo vlastoručno zaslužan za pojavu cjelokupnog noise rock fenomena.

Nakon što su prvu ploču snimili s njemačkom pjevačicom Nico koja je bendu davala ozračje pristupačnog popa, razilaze se i s Warholom te bilo kakav obzir prema publici pabacaju u vjetar. No, to je mučilo i Reeda koji je i sam u skladanju imao izražen pop sentiment, kao i težnje prema komercijalnom uspjehu, pa dolazi i do protjerivanja Calea iz benda, a Haynesov film ovdje kao da gubi interes za praćenje njihovih budućih umjetničkih nastojanja i privodi svoju priču kraju brzajući i prema Reedovom odustajanju od projekta.

No, kao što rekosmo, Haynes nema namjeru ugoditi obožavateljima, kao ni samim protagonistima. Reed je, naime, prikazan kao težak suradnik i čovjek koji je zarazno širio ozračje vlastite nelagode na druge. Izgleda da socijalno nije znao svoje negativne osjećaje kanalizirati kao u glazbi gdje je od njih stvarao umjetnička remek-djela. Kao što je glazba Velveta bila mahom nelagodna, atipična i hipnotizirajuća, i sam film je ista takva ista posveta grupi koja je svojeglavo odudarala od prosjeka.

Ocjena: 9/10

(Apple TV+, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X