Dok glazba inspirirana 1980-ima već dugi niz godina uglavnom pada na plodno tlo, situacija s glazbom iz 60-ih i 70-ih i dalje je tvrd orah u revitalizaciji i kod publike, i kod kritike, kad je riječ o mladim izvođačima.
U biti, kao da vladaju i stara pravila igre iz tih perioda; ili se stvori naklonost publike dok kritika sve brutalno reže u korijenu (recentni primjeri su Greta Van Fleet i Maneskin), ili kritika ‘svršava’, a bendovi na klupskim turnejama jedva krpaju kraj s krajem (uzmimo skoro kompletnu recentnu psych rock scenu od Tokija preko Babine Grede do Los Angelesa, čas izuzecima, dakako, poput jednog Motorpsycho koji u domicilnoj Skandinaviji hedlajnaju festivale dok u jednom Vintage Industrialu okupe pedesetak što znatiželjnika, što štovatelja, pa opet dođe na isto).
1960-te i 1970-te su disciplina za sebe u kojoj je situaciju možda najbolje opisati kao ‘konstantno klanje’ diggera i onih omamljenih arhivama stadionskih spektakala koji misle da bi na taj način trebalo lako ‘potegnuti rulju’. A i jedni i drugi su u problemu jer trebaju potegnuti najbolje što znaju, pjevački ostaviti dušu pred mikorofonom i živjeti potom u nadi da im netko neće (s pravom) prikrpati etiketu da su izmislili toplu vodu u bojleru i da to rade puno lošije od onih davnih suvremenika koji su otkrivali bojler, što je, mora se priznati, velika razlika.
U samoj esenciji takav outfit se ne može lako i lagodno nositi kao ‘sezonsko odijelo’ jer je tu previše dobro znanih i mjerljivih referenci u igri. Oni koji su u kolektivnoj memoriji upamćeni kao velikani, to su prije svega zbog pjesama koje su ostavili iz sebe. Imidž tada nije igrao previše. Dakako, bilo je dobro imati ga, ali nije bio okosnica. Nije se uspijevalo zbog imidža, već zbog pjesama, jer su radijske stanice diktirale igru. Reanimirati danas tu vrstu stvari izuzetno je zahtijevan produkcijski zadatak (ali ne u smislu uređivanju zvuka, već u količini uloženog novca, što traži i dobru potvrdu talenta prije svega).
U suprotnom, rezultat ostaje negdje na pola puta, uglavnom s mišljenjem da je nešto zastarjelo, a ne retro blještavo. „Posljednji trend“, drugi album riječke kantautorice Mirne Škrgatić upravo ostavlja taj dojam. Igra na njemu Mirna po puno žanrovskih pravila, kao i producent i aranžer Mark Mrakovčić, ali ne dobacuju, a kamo li prebacuju ono što je Mark radio primjerice s Lovely Quinces (iako ne volim usporedbe ove vrste, ovdje mi se nekako čini nužnom).
Mirna Škrgatić inače je vrlo agilna; počela je kao prateći vokal u Quasarru, a prije dvije godine je na debitantskom albumu „Snovi“ isprobavala koji joj stil najbolje leži da bi na recentnom dugosvirajućem uratku pronašla nadahnuće u rocka 1960-ih i 70-ih. U našem mikrokozmosu taj zvuk nije nigdje otišao. On je sveprisutan. Nije trenutno 1970-i-neka pa da ‘glazbena pera’ moraju prolijevati tintu i informirati puk o tome da postoje neki Time, Smak i YU Grupa koji unose promjene.
Kod nas su sedamdesete i dalje neki ‘posljednji trend’, nešto kao Groundhog Day, pa bi po toj inerciji i Mirnin „Posljednji trend“ trebao pokoriti publiku neovisno o pomoći ili odmoći kritike. No kao što je kazano, zapelo se na pola puta. „Posljednji trend“ je uglavnom album kompromisa, uz sve rađen na premisi da se unese neki pozitivizam.
U rocku je pozitivizam odavno prezren kao jeftino parolaštvo. Bolje ga je zaboraviti, što bi rekli Rose Tattoo: „Nice boys don’t play rock and roll“, a isto se odnosi i na djevojke. Radi se o stilu koji je proizašao iz bluesa, a tek u bluesu sreće nema. Dakle, to je ona zamka kad imaš rock u koji se ne vjeruje i pop koji je previše agresivan. Patroniziranja u stilu; „ja vidim svjetlo, a ti ne“ također ima svako malo na albumu, a i to je nažalost forma koja uvijek ‘prokleto precizno’ odbija slušatelje, umjesto da ih privlači jer se teško saživjeti s takvim stihovima. Poezija nije utuvljivanje vlastite superiornosti u tuđu glavu, to je definicija konflikta (pjesme „Usudi se“, „Strašila“, „Posljednji trend“, „Jadi energetskog vampira“). Jest da i to proizlazi iz gore spomenute premise o želji da se napravi neki pozitivan pomak na sceni i među ljudima, ali pjesnici na takve ambicije ipak trebaju odmahnuti rukom. Prave pjesme i nastaju u trenutku spoznaje da se promijeniti ne može ništa.
Što se pjesma konkretno tiče, Mirna je tu na dobrom putu s pjesmama „Avet“ i „Ne budi me“ u kojima progovara individualna tjeskoba današnjice. Dva posebno velika promašaju su „Nektarbeat“ i „Idemo van“. Prva je jedna od gorih napitnica modernog datuma, koja kao da je naručena od nekog proizvođača alkoholnih pića, dok druga lako može biti protumačena kao neki antivakserski vapaj u ova suluda vremena, iako je zasigurno vapaj nastao u trenutku lockdowna kad je svijet bio daleko od polarizacije u kojoj se trenutno nalazi.
„Posljednji trend“ stoga nije album afirmacije jednog potencijalno velikog imena na sceni. To je prije posljednji tren za Mirnu Škrgatić da odluči hoće li kopati dublje u rock izvan granica komfora, ili se što brže čupati na površinu pop zvuka.
Ocjena: 5/10
(Croatia Records, 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
