Coldplay ‘Music Of The Spheres’ – Pop Floyd Maxa Martina

Ljubavni stisak između Coldplaya i kritike odavno je popustio. Zaljubljivanje je počelo 2000. s prvijencem „Parachutes“, najveća strast došla s „A Rush Of Blood To The Head“, a ljubav se nastavila s trećim „X&Y“, iako su tu već počele dvojbe kod nekih obzirom da se bend našao na nekoj međi između komercijalnog i eksperimentalnog (dakako unutar svojih okvira), ali definitivno na valu probitačnog drugog albuma. Da će bend ipak igrati po pravilima popularnosti, a manje dodvoravanju kritike dokazao je „Viva la Vida or Death and All His Friends“ iz 2008. kada se za novi zvuk pobrinuo Brian Eno, no, možda neočekivano, album je dobro prošao na obje strane.

Pošto se rad na ‘arhitekturi zvučnog ozračja’ pokazao dobitnom kombinacijom, na istom valu je zajahao naredni „Mylo Xiloto“ i opet s Enom u produkcijskom timu koji je skupa s bendom išao u korak paralelno na dva kolosijeka – na jednom je bio strukturni nivo u kojem se težilo konceptualnom albumu, a na drugom je trebalo ponoviti komercijalni uspjeh i ‘pogurati’ ritam naprijed. Taj album je doveo do definitivnog raskola među kritičarima jer nekima je bio dobar taj novi Coldplay, drugi su zapomagali za starim. Da nema više ‘starog Coldplaya’ dokazao je „Ghost Stories“ koji je i pored angažiranih Aviciija, Timbalanda i Madeona (da bi cijelu stvar gurnuli još više u pop zvuk) ispao definitivno najnenadahnutiji album u kojem je bend u krizi tumarao prema nekim korijenima koji su se odavno sasušili.

Naredni „A Head Full of Dreams“ bilo je još gore iskustvo; šutnuti od kritike, Coldplay su zaigrali na spin ‘pop senzacije’. Album prepun besmisleno oprečnih gostovanja (Beyoncé, Noel Gallagher, Tove Lo, Khatia Buniatishvili i Merry Clayton), ali kao što se primjećuje sa zvučnim imenima među kojima je najzvučnije bilo ono tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obame koji je pjevao „Amazing Grace“, svakako je jedan od boljih PR poteza novog milenija u kojem je bend s drugim u nizu lošim albumom, ali sa spomenutim gostovanjima, uskoro ustoličen kao je jedna od najskupljih koncertnih atrakcija u SAD-u gdje su Amerikancima prodali u istom paketu celebrity pristup i patriotizam.

Pred pandemiju 2019. godine, Coldplay opet pokušavaju vratiti naklonost kritike s koncepcijskim košmarom nazvanim „Everyday Life“ sklopljen od dva poglavlja „Sunrise“ i „Sunset“ čime se igralo na ponavljanje priče s „X&Y“ i „Mylo Xiloto“, ali puno duže minutaže i opet jalovo. I opet je bilo jasno da ‘nema starog Coldplaya’ i da uzalud kucaju na vrata rock kritičarima. I tako dolazimo do recentnog „Music Of The Spheres“.

Pandemija je vjerojatno kumovala tome da bi još jedan uzastopni pokušaj kao „Everyday Life“ donio dvostruku dozu depresije i da bi teško bilo za preživjeti kad bi Chris Martin ‘zakukao’ u tom pravcu. Pop bend je donio ispravnu odluku da stvarno nema potrebe više oponašati rock bend i da na silu pokušava biti indie, kad ga ionako svi doživljavaju kao pop bend. Da su tražili novog Aviciija, ne bi bilo dobro. Također je donesena (pokazalo se, ispravna) odluka da se mora ići dalje u ekstrem i tu u priču ulazi Max Martin.

Ako se nekoga optužuje da je istovremeno preuzeo primat u svjetskom popu i masovno ‘kretenizirao’ publiku ispraznim planetarnim hitovima ustanovivši šprancu ‘jedno te istog’, to je onda Max Martin. On je džoker „svih dosadnih pizda koje su preuzele glazbeni biznis koji više ne namjeravaju ispuštati iz ruku“, da slikovito upotrijebim citat Alana McGeeja, vlasnika Creation Recordsa koji je objavljivao imena kao što su Jesus & Mary Chain, Teenage Fanclub, Primal Scream, House Of Love, My Bloody Valentine i Oasis i time bio posljednji diskografski fanatik u povijesti koji je svojom vizijom ugrozio biznis svim „dosadnim pizdama“. Dakle, iscijeđeni Coldplay koji već desetljeće boravi u sferi neslušljivosti svakom iole ozbiljnom uhu u kombinaciji s Max Martinom, beskrupuloznim ‘sithom glazbene industrije’ – što može poći po krivu? Sve. Već je tu epitaf sam ispisan i  bez da se uzima u obzir i lista gostiju, a tek je ona ‘maxmartinovski kruške i jabuke princip’, tj. na albumu su Selena Gomez, We Are King, Jacob Collier i BTS.

Uz sve, neke pjesme su umjesto naziva označene emojima. Ima li goreg od tako providnog poteza ‘starih prdonja’ koji se hoće prodati klincima na TikToku i Instagramu pod kul likove? Bend star više od dva desetljeća i onda ‘srčeka’, ‘planetice’ i ostale emoj ‘pizdarijice’? Nema.

Iako zazirem od čitanja bilo čijih recenzija ako mislim recenzirati neki album (jer vjerujem da mi se i podsvjesno može uvući tuđi rakurs, što nikako ne želim), taman mi na Facebook zidu iskoči naslov recenzije Aleksandra Dragaša iz Jutarnjeg lista koji glasi: „Novi Coldplay – Dragaš o novom albumu slavnog britanskog benda: ove godine nećete čuti ništa lošije“. Više od toga nisam ni trebao pročitati (a i ne mogu jer nemam njihov Premium). Prošla me i volja da nakon toga i ja stanem u red i ponovim cipelarku, kad je žrtva već na podu. No, to „ove godine nećete čuti ništa lošije“ me dovoljno zaintrigiralo da krenem u preslušavanje albuma, jer, eto, naslušao sam se lošeg u životu, pa da čujem i ‘pobjednika’ za ovu sezonu. Coldplay i Max Martin – što tu uopće može krenuti na dobro? Zicer, tek takav. Uz to, i ‘patnja’ se doimala kratkom. Izuzme li se par kratkih instrumentalnih tema, to je deset pjesma. Nesuporedivo ‘manji teror’ od „Everyday Life“.

I onda je krenuo preokret. A posebno volim iznenađenja i to onu vrstu koja mi u startu sjebu predrasude. A „Music Of The Spheres“ je upravo to. Za početak, čisto da udarim kontru kolegi, Coldplay ima najbolje strukturiran pop album u 2021. godini.

Uvodni jednominutni instrumental, kojeg ću ovom prigodom nazvati „Saturnčić“ (a band ga na Wikipediji zove po albumu, dakle „Music Of The Spheres“), sasvim solidno uradi ulazak negdje na pola puta između uvoda kakav je otvarao album „1984“ Van Halena i poznatog floydovskog potmulog ritma brzine otkucaja srca. A potom pjesme „Higher Power“ i „Humakind“ kao dvostruki opener albuma. Poletno, plesno i pozitivno… toliko pozitivno, da za tu vrstu pozitive u glazbi morate zagnjuriti u 1980-te. U neku ruku i zvuče kao da su Coldplay i Max Martin maznuli i u jedan koktel sprčkali Paula Simona, Petera Gabriela, Phila Collinsa i nešto poput grupe Boston. Dakako, to i ovako ‘na papiru’ zvuči kao katastrofalna kombinacija, ali ‘taj vrag’ Max Martin je potpuno modelirao i redefinirao Coldplay već u te dvije pjesme. Možda je najvažnija stvar što je grupu oslobodio balasta vokalne kenjkavosti Chrisa Martina, čime je izbrisao patetiku, što je možda i najvažnije. Uz to, s taktikom dvostrukog openera izbrisana je sumnja da se do toga došlo slučajno (u smislu da je samo jedna pjesma u toj ulozi, a druga po redu npr. balada). Lepeza potencijalne publike koju može zahvatiti „Higher Power“ i „Humankind“ je doslovce jako široka. To su buduće stadionski openeri; plesne bombe i himne, u to nema sumnje. Max Martin je od Coldplaya skvrčenog na sudbinom čovječanstva stvorio bend dobre volje i poletnog ritma. Lansirao ih je u neku kul zvučnu orbitu u kojoj ovi nikad nisu bili. Tako da će biti dočekivani kao lijek nakon dvogodišnjeg pandemijskog maltretiranja, pa čak i ako potraje pandemija, ta vizura neće biti poremećena u slučaju Coldplaya.

Novo poglavlje od „Higher Power“ i „Humankind“ odjeljuje još jedna floydovska minijatura (emoj) „Zvjezdice“ kao uvod u duet sa Selenom Gomez – baladu „Let Someone Go“ obojanu durskom toplinom prigušenih klavijatura. Jednostavna, pitka i nimalo depresivnog pristupa kad je riječ o ljubavnom rastanku. Fluidno i meko poput emoja „Srčeka“, kako je označena naredna skladba „Human Heart“ čije uvodne riječi „Boys don’t cry“ su izvedene u maniri nekih pacifičkih gospela i skoro potpuno oslobođeni instrumentalne pratnje. I ta pjesma spada u skladno stilizirani muško-ženski duet u koji su uključeni Jacob Collier, te Paris i Amber Strother koje čine američki vokalni duo We Are King.

Nakon ta dva ‘svilena broja’ u potpuno drugom ozračju udara „People Of The Pride“ i njen distorzirani bazični boogie riff koji vuče prema onome po čemu smo zapamtili T-Rex ili nešto kasnije Black Rebel Motorcycle Club, ali ima tu i referenci na „Pop“ U2-a, kao i na produkcijski potpis Kevina Parkera i njegovih Tame Impala. To je nekakav post-post rock u narativu, ali opet apsolutno prilagođen stadionskoj pop vizuri u koju je i s ovom pjesmom Max Martin uspješno ugurao Coldplay. No isti taj Max Martin će taj rock narativ bez problema spaliti narednim kontrastom koji nosi naziv „Biutyful“ i u kojem Chris Martin ima duet s pitchshiftanim vokalom Angel Moon. Što je moderni album ako nema auto tunea? Što je album koji koketira sa sferama i svemirom, a da na njemu bar jednom ne čujemo ‘Marsovca’?

Idemo dalje… Iza emoja „Zemlje“ tj. „Music Of the Spheres II“ nalazi s svojevrsno dvadesetsekundno odbrojavanje do velikog finala albuma. Zatvaranju albuma posvećena je dakle, posebna dimenzija, tj. posebna pažnja. Ne dolazi bez vraga upravo pred kraj, trenutno veliki hit, „My Universe“. Ruku na srce, to je ovosezonska kolaboracija o kojoj se najviše priča. Korejski BTS definitivno je jedna od najvećih senzacija, ne samo K-popa, već popa općenito u ovom trenutku i suradnja s Coldplayem je win-win situacija. Bend Chrisa Martina prvi je tako kapitalizirao činjenicu da je u britanskim glazbenim medijima svaka deseta vijest vezana za K-pop, po sistemu ‘ako ne možeš pobijediti, ti se pridruži ili udruži’. Znamo koliko su Britanci općenito tvrdi u branjenju svojih nacionalnih boja u zvuku. U tom smislu suradnja Coldplaya i BTS-a predstavlja nadilaženje te prakse, pored toga što donosi benefite na ogromnom azijskom tržištu. Tu je također i poruka da „Svemir“ Coldplaya nije metiljanje unutar svoja četiri zida dok vani pada kiša, već da je to cijeli svijet u svom šarenilu i jezičnoj kakofoniji.

To slavlje Max Martin prolongira s „Infinite Sign“ na neočekivano sulud način; stadionska atmosfera i pjevanje „Ale-ale“ navijačkog napjeva uz poletni plesni ritam. Ako se povuče paralela s pjesmom „Fearless“ Pink Floyda s albuma „Meddle“ iz 1971. kroz koju je protkana navijačka „You Never Walk Alone“ onda je jasno koliko je Max Martin Coldplay stavio u korelaciju s tim velikim bendom, nije to u sferi otvorene krađe, već je u sferi strukturnog kolažiranja s obrascima i to nije prikrivano i maskirano, već složeno tako da bude očito i u tom potezu iščitavam više kreativne hrabrosti u smislu igranja sa svetinjama i njihovim stavljanjem u novi (osvježeni) popkulturni konktekst koji će u narednom periodu morati nuditi puno ritma da ljudi masovno isplešu nakupljene bremenite paranoje.

Sam kraj pripada desetminutnoj pjesmi „Coloratura“, ujedno jedan od najboljih kompleksnih brojeva koje je Coldplay iznjedrio, usuđujem se reći, u karijeri. Također je riječ o strukturalnom rip-offu Pink Floyda, ali je on izveden do savršenstva jer toliko opće prihvaćenog boljeg ‘soundtracka’ za dočaravanje svemirskog putovanja zapadna pop kultura od Floyda nije dosad iznjedrila (ako tu još pridodamo Bowiejev „Space Oddity“). Koliko god suludo bilo na taj način zatvoriti trendovski ciljani pop album stiliziran da se lako lijepi u uho i tamo ostaje, upravo ga ta posljednja „Coloratura“ čini dodatno impresivnim, dajući mu na težini, iako i tu ‘težinu’ konzumirate lako poput pop singla jer nema aranžmanski ponuđenih teških petlji.

U konačnici je Max Martin uspio potpuno redefinirati zvuk Coldplaya načinivši od njih neku svoju viziju pop Pink Floyda za nove generacije. Tko bi rekao da su Coldplay spremni na toliko kameleonštine? Definitivno ‘igraju za raju, ali ne zanemaruju taktiku’.

Ocjena: 8/10

(Parlophone / Dancing Bear, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute