Umjesto tvrdog funka Slya Stonea, Funkadelica i Isaaca Hayesa iz dana soundtracka za blaxploitation klasik ‘Shaft’ ili savršenog soula Marvin Gayeovog ‘What’s Going On’, dobili smo moderniziranu inačicu najpopističnijih faza Kool & the Ganga i Commodoresa.
Premda su radovi Brune Marsa i Andersona .Paaka u prošlosti najčešće prolazili ispod mog radara, moram priznati da sam prvijenac njihovog superdua Silk Sonic iščekivao s priličnim nestrpljenjem. Na to su me natjerale najave prema kojima planiraju snimiti ploču inspiriranu sedamdesetima, desetljećem koje ubrajam među najkreativnija u glazbenoj povijesti, posebno jer je riječ o izvođačima koji bi takav doista zahtjevan zadatak mogli odraditi kako treba.
Mars se, u manjoj mjeri i Paak, s utjecajima soula i funka donekle uspješno poigravao i ranije, a sve to zaokružio je posebni gost i svojevrsni supervizor albuma, legendarni basist Bootsy Collins koji je sedamdesetih svirao s nekima od najvećih, prvenstveno Jamesom Brownom i Georgeom Clintonom. Nažalost, „An Evening With Silk Sonic“ iz navedene je dekade, barem što se crnačke glazbe tiče, većinom izvukao ono najmanje interesantno.
Umjesto tvrdog funka Slya Stonea, Funkadelica i Isaaca Hayesa iz dana soundtracka za blaxploitation klasik „Shaft“ ili savršenog soula Marvin Gayeovog „What’s Going On“, dobili smo moderniziranu inačicu najpopističnijih faza Kool & the Ganga i Commodoresa, Barryja Whitea bez ključnog sastojka u obliku onog kulerskog dubokog glasa, čak i disca prije nego što su ga likovi poput Giorgija Morodera modernizirali i učinili zanimljivim, ako nikako drugačije onda u produkcijskom smislu.
Da stvar bude gora, vokali na većini pjesama asociraju na 90’s bedastoće tipa Boyz II Men ili Color Me Badd, mjestimice praćeni i konfekcijskim r’n’b obrascima kakvi su u to vrijeme vladali top-listama. To se eventualno moglo izbjeći da je Anderson više repao, no njegov glas ovdje nije puno više od kopije onog Brune Marsa.
„An Evening With Silk Sonic“ ipak donosi dvije stvarno dobre pjesme, „Fly As Me“ i „777“, obje ukorijenjene u funku i bazirane na gitarskom riffu kakvog se ni bi posramio ni jedan Eddie Hazel. Samim time, više je nego jasno na čemu su Mars i Paak trebali temeljiti album iako su i iz onog drugog, manje kvalitetnog bazena inspiracije izvukli korektnu baladu „Put On A Smile“, kao i nekolicinu neočekivanih aranžmanskih rješenja poput uvodnih perkusija u „Skate“.
Ovaj je zvjezdani tandem imao kvalitetnu i hvalevrijednu viziju koja se na kraju pretvorila u nešto, gotovo pa, suprotno. A tko zna, možda sedamdesete u njihovom svijetu naprosto predstavljaju neku bitno drugačiju glazbu od one s kojom to desetljeće identificira potpisnik ovih redaka.
Ocjena: 4/10
(Aftermath / Atlantic / Dancing Bear, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
