Mute je prekopavanje arhiva slavnog krautrock benda započeo snimkom iz Stuttgarta, nastalom tijekom Noći vještica 1975. godine, u sklopu turneje koja ih je 19. studenog odvela i do Brightona.
Velik dio onog što sam napisao u recenziji prethodnog arhivskog izdanja Cana „Live in Stuttgart 1975“ mogao bih ponoviti i u ovom tekstu premda se radi o koncertu bitno drugačijem ne samo od tog, već i od bilo kojeg drugog održanog u njihovoj karijeri. Poznato je, naime, da Holger Czukay, Irmin Schmidt, Michael Karoli i Jaki Liebezeit niti pjesmu nikad nisu odsvirali na isti način, a kamo li čitav koncert, čak i kada su u pitanju nastupi održani s vremenskim razmakom od svega nekoliko tjedana.
Mute je prekopavanje arhiva slavnog krautrock benda započeo snimkom iz Stuttgarta, nastalom tijekom Noći vještica 1975. godine, u sklopu turneje koja ih je 19. studenog odvela i do Brightona. Bila je to po mnogočemu prijelazna faza Cana u kojoj su pokušavali shvatiti kamo i kako dalje nakon odlaska pjevača Dama Suzukija, istovremeno u određenoj mjeri nagovještavajući što će se događati nakon što se spomenutom kvartetu pridruže Trafficovi Rosko Gee na basu i perkusionist Reebop Kwaku Baah.
„Live in Brighton“ tako je, baš poput svoga prethodnika, u cijelosti instrumentalan i improviziran, uz mjestimične citate kompozicija koje su snimili ili će tek snimiti. Umjesto naslova, skladbe i na ovom izdanju imaju samo brojeve, a sličnosti se nastavljaju dominantnom ulogom Karolija i Liebezeita, posebno u „Eins“, Zwei“, donekle i „Drei“.
U prve dvije stvari Can zvuči poput najboljeg jam benda, no to u njihovom svijetu ipak predstavlja korak unatrag. Za razliku od „Live in Stuttgart“, gdje je svaka numera imala nekoliko naizgled nepovezanih dijelova, nestajala u nepoznatom i ponovno se rađala u onoj izvornoj temi, početak koncerta u Brightonu zvuči relativno ortodoksno, barem u kontekstu grupe koja je na albumima sa Suzukijem do temelja dekonstruirala kako rock, tako i glazbu u cjelini.
Fascinantno je pratiti fluidnu Karolijevu gitaru, podjednako blisku jazzu, psihodeliji i nekim naglašeno nezapadnjačkim glazbenim utjecajima, kao i nevjerojatno precizno Jakijevo bubnjanje. Slušajući ga kako izuzetno kompleksnu shemu izvodi preciznošću metronoma, palo mi je napamet da je jedina razlika između njega i ritam-mašine to što se ritam-mašina može pokvariti. Leđa mu je pritom nepogrešivo čuvao Czukay, a ispod, iznad i oko svega toga lebde Schmidtovi naizmjenično eterični, prog i funkoidni pasaži na klavijaturama.
elepatska povezanost članova i dalje je očita, tempo i dinamiku imaju u malom prstu, ali prve dvije skladbe ni u jednom trenutku ne napuštaju predvidljivu i očekivanu strukturu. Stvari polagano počinju sjedati na svoje mjesto u završnim minutama „Drei“, kada Liebezeit prebaci u višu brzinu, a već u „Vier“ postaje sasvim jasno zbog čega se više nikada neće pojaviti sastav poput Cana. U priču nas uvodi bubanj koji je svojom silinom bliži granatiranju nego sviranju, poslije čega slijedi nekoliko minuta kakofoničnog napada na sva čula iz kojeg izranja psihodelični funk temeljen na „Vernal Equinox“ s tada svježe objavljene ploče „Landed“.
Negdje oko polovice prevlast ponovno preuzima kreativno ludilo pa stječemo dojam kako slušamo ad hoc uglazbljivanje nekog imaginarnog horor trilera koji se u tom trenutku vrti u njihovim glavama. „Fünf“, ispočetka relativno direktni art-rock broj na tragu „Quantum Physics“ sa „Soon Over Babaluma“, u više se navrata zaustavlja i kreće, usporava i ubrzava, dekonstruira i iznova gradi, pri čemu vrijedi izdvojiti niz Schmidtovih sola te Holgerov bas koji sav taj kaos uspjeva držati na okupu.
„Sechs“ je i najekstremnija kompozicija ovdje, prvenstveno zahvaljujući atonalnom uvodu pozicioniranom negdje između Karlheinza Stockhausena i Johna Cagea, a veliko finale večeri stiže u obliku osamnaest minuta dugačke „Sieben“. Upućeniji u opus Cana u njoj će prepoznati tragove legendarne „Vitamin C“, čija melodijska linija putuje od gotovo ambijentalne mirnoće do eksperimentalnog košmara za koji je teško povjerovati da ga stvaraju samo četvorica glazbenika.
Ne znam što će sljedeće iz arhiva izvući Schmidt i ostali angažirani na ovom projektu, no kada bih mogao birati, svakako bih se odlučio za neki od koncerata iz dana dok je Suzuki još bio u bendu. Možda bih zahvaljujući tome, zajedno s dosad objavljenim nastupima iz Stuttgarta i Brightona, konačno prebolio činjenicu da Can nikada nisam imao prilike gledati uživo.
Ocjena: 9/10
(Mute, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
