Funkadelic ‘Maggot Brain’ – mrtve majke i gitaristički bogovi

Legendarni album je ove godine navršio 50. rođendan.

  •  
  •  
Funkadelic ‘Maggot Brain’

Prije 50 godina Marvin Gaye je objavio svoje remekdjelo „Whats’ Going On“, izvrsno prihvaćeno i u svoje vrijeme, a lani u izboru magazina The Rolling Stone proglašeno za najbolji album svih vremena. Kao svojevrstan odgovor Gayeu, iste godine su Sly & the Family Stone objavili svoj kultni „There’s a Riot Goin’ On“, a zapažene albume su imali i Bill Whiters i Al Green. Istovremeno je Isaac Hayes sa svojom muzikom za film „Shaft“ započeo modu blaxploitation soundtracka, a cijeli svijet je pomalo počinjao osluškivati što to kuhaju Bob Marley i Lee Scratch Perry u Kingstonu, te Fela Kuti u Lagosu.

Te 1971. godine glazba crnih glazbenika je bila inovativna i progresivna, te odraz društvenih promjena koje su se u to turbulentno vrijeme događale. Bila je pravi moderni zvuk svog vremena, te je konačno počela crossover do najšire publike, rušeći nekadašnje podjele na „bjelačku“ i „crnačku“ glazbu. Međutim, godinu prije je nastala ogromna rupa koju je za sobom ostavio prerano preminuli Jimi Hendrix kao najveća crna zvijezda u dominantno bijelom žanru rock glazbe. Možda se može reći da u cipele tog gitarističkog boga, koji je sa svojom fuzijom psihodeličnog hard rocka sa bluesom, R&B-jem, funkom i jazzom bio nositelj luči prema koja je privlačila publiku diljem cijele zemaljske kugle, više nitko na isti način nije uskočio, te da je njegova smrt bitno promijenila možebitni tijek povijesti popularne glazbe. No, prije 50 godina Hendrix je ipak imao dostojne nasljednike koji su, makar privremeno, popunili rupu koju je ostavio. Najuzbudljiviji gitaristički album 1971. također je bio djelo crnih glazbenika.

Grupa koja je postala Funkadelic je inicijalno bila prateći bend doo wop sastava The Parliaments kojeg je predvodio George Clinton. Kad su krajem 60ih zbog pravne zavrzlame privremeno izgubili prava na ime „The Parliaments“, bend je preimenovan u Funkadelic, istovremeno mijenjajući i svoj zvuk prema bluesu i funk-rocku. U međuvremenu je ponovno osnovan i Parliament (bez s), tako da su oba sastava 1970. objavila svoje debije. Lider oba benda bio je Clinton, članovi su se miješali, no u početku je postojala jasna razlika u zvuku. Parliament je bio više orijentiran na plesnu R&B glazbu, a Funkadelic na žestoki, rokerskiji zvuk. Na kasnijim albumima ta je razlika postajala sve manja, sve dok se oba sastava nisu spojila u jedinstveno Parliament/Funkadelic (aka P-Funk) party čudovište.

Vratimo se mi na početak sedamdesetih. Eponimni debi Funkadelica iz 1970. je sadržavao pjesme produženog trajanja i pod očitim utjecajem acid rock jammova, ali još uvijek relativno konvencionalne blues-rock strukture. Već iste godine objavljeni „Free Your Mind… and Your Ass Will Follow“ je sugerirao pomak ka višeslojnom eklektičnom zvuku koji će postati njihov zaštitni znak. Prvi masterpiece iz P-Funk kuhinje stigao je sljedeće godine.

George Clinton bio je i ostao neupitni lider, ideolog i opičeni konceptualni guru Parliament/Funkadelic kolektiva, no legenda o albumu „Maggot Brain“ ponajviše se temelji na jednom drugom članu benda, po čijem nadimku je album i dobio ime. Njegove ime je Eddie Hazel, Funkadelicov mistični i tragični gitaristički wunderkind.

„Maggot Brain“ otvara istoimeni desetominutni instrumental. Legenda kaže da je Clinton rekao Hazelu da svira dok misli na najtužniju stvar koju može zamisliti. Hazel je zamislio da mu je majka umrla i počeo svirati dugački improvizirani solo. Originalna snimka je sadržavala pratnju ostatka benda, no Clinton je kasnije zaključio da je njihova svirka (a svi su tijekom snimanja albuma manje-više konstantno bili na tripu) previše traljava, pa je izbrisao sve ostale instrumente i ostavio samo svoj kratki uvodni ekološko-svemirski monolog („I have tasted the maggots in the mind of the universe“) i Hazelov intenzivni solo, odsviran isprve. Ponavljati snimku nije imalo smisla. Rezultat je instrumental koji i sam funkcionira kao acid trip. Jedna gitara započne sjetnu fingerpicked melodiju, prije nego se druga priključi sa paranoičnom fuzz solažom koja u nekoliko navrata popusti i odluta, da bi onda opet slušatelja snažno privukla nazad u svoj emocionalni vrtlog. „Maggot Brain“ će steći kultni status, te će se redovno naći pri vrhu izbora za najbolji instrumental i najbolji gitaristički solo.

I drugi vrhunac albuma pripada Eddieu Hazelu. „Super Stupid“ koja otvara B stranu je navodno istinita džanki priča o epizodi kad je Hazel zabunom kupio heroin misleći da je riječ o kokainu. Nakon stihova, koje je Hazel sam otpjevao i u kojima se opet spominje „maggot brain“, pjesma eksplodira u njegov dugački divlji solo praćen podjednako moćnim čekičanjem Tikija Fulwooda. Vjerojatno najžešća hard rock stvar u katalogu Funkadelica definitivno je ponudila Hendrixovoj publici ono bez čega su ostali, te promovirala Hazela kao glavnog pretendenta na njegov prazni tron.

Još hard rocka je ponudila “Hit It and Quit It” sa dvobojem gitare i orgulja Bernieja Wornella, dok je “Can You Get to That” otkrivala korijene sastava u višeglasnoj tradiciji R&B-a. Utjecaji doo wopa i gospela vidljivi su i u “You and Your Folks, Me and My Folks”, te “Back in Our Minds”, u kojima je veći naglasak stavljen na piano i puhače. Slično kao što je uvodna „Maggot Brain“ poslužila za Hazelovu gitarističku svirku, gotovo jednako dugačka zaključna “Wars of Armageddon” poslužila je kao svojevrsni tour-de-force za virtuozno bubnjanje Tikija Fulwooda (koji je kasnije neko vrijeme svirao u bendu Milesa Davisa), premda je svirka dijelom zakopana u pretrpanom miksu punom raznih zvukova i neprestanog razgovora.

Naslovnice albuma Parliament/Funkadelica su također posebna priča. Uz one koje je kasnije radio ilustrator Pedro Bell, naslovnica za „Maggot Brain“ koja prikazuju vrišteću glavu crnkinje sa punom afro frizurom koja izvire iz zemlje, vjerojatno je najlegendarnija i jedna od najupečatljivijih naslovnica ploča uopće.

„Maggot Brain“ bio je posljednji album koji je snimila originalna postava Funkadelica. Tawl Ross (ritam gitara), Billy Nelson (bas), Tiki Fulwood i Eddie Hazel su nedugo nakon njegovog objavljivanja napustili bend. Uzroci su uglavnom imali veze sa narkoticima i financijskim nesuglasicama. Neki od njih će se povremeno vraćati i sporadično sudjelovati na kasnijim albumima. Eddie Hazel na kraju nije uspio realizirati svoj puni potencijal i doseći Hendrixov status. I on je otišao prerano. Umro je sa 42 godine od zatajenja jetre i unutrašnjeg krvarenja. Prije toga je ipak barem još dvaput zabljesnuo: na albumu Funkadelica „Standing on the Verge of Getting It On“ iz 1974., te na svom solo albumu „Game, Dames and Guitar Thangs“ iz 1977. koji je dugo vremena, sve do modernih reizdanja, bio sveti gral za P-Funk fanove.

„Maggot Brain“ sa svojom muzikom koja je u jednom trenu pitka i melodična, u drugom žestoka i energična, cijelo vrijeme izazovna, nikad konvencionalna, te tekstovima koji su duhoviti i neozbiljni, povremeno lascivni, ali isto tako i angažirani, 50 godina od nastanka ostaje uzbudljivi simbol svog vremena, još uvijek itekako svjež, obavezna lektira za sve diskofile.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X