Bill Callahan, nekoć poznatiji kao Smog, i kantautor Bonnie Prince Billy osmislili su jedan od najambicioznijih, ako ne i najambiciozniji lockdown projekt u kojem su na dvostrukom albumu obrada ugostili all-star ekipu svoje izdavačke kuće Drag City, pri čemu je svaka od pjesama dobila i popratni videospot, možda bolje rečeno kratki film.
Razmjena ideja, vokala i instrumentalnih dionica odvijala se na daljinu, a u sat i pol glazbe ugurali su stvarno sve i svašta, počevši od countryja, folka i bluesa preko popa i rocka, klasičnog i eksperimentalnog, do synthova i elektronike. Na papiru čitava je priča zvučala gotovo savršeno, čak i presavršeno, što se i potvrdilo kada je „Blind Date Party“ krajem prošle godine ugledao svjetlo dana.
Kao prvo, u pitanju je skoro pa ogledni primjer materijala koji je naprosto morao biti kraći i u kojem se među devetnaest uvrštenih skriva jedan jako dobar album s devet ili deset pjesama. Nadalje, u spomenutoj lepezi stilova i žanrova ipak dominiraju country i folk, puno manje interesantni od skladbi u kojima su dali oduška svojoj imaginaciji i potrebi da ostave snažniji autorski pečat.
„I Want To Go To The Beach“ Iggyja Popa tako su uz asistenciju Coopera Craina iz bendova Bitchin Bajas i Cave pretvorili u klaustrofobični dub, klavirsku baladu „Sea Song“ Roberta Wyatta u neopsihodelični raspašoj ranih Flaming Lipsa, a i Bonnie Prince Billyjeva „Arise, Therefore“ doživjela je vrlo efektan facelifting zahvaljujući kaotičnim gitarama i mračnom beatu Bena Chasnyja (Six Organs of Admittance).
Od pjesama koje su više odsvirali, nego obradili treba spomenuti tek neznatno moderniziranu „Blackness of the Night“ Cata Stevensa s iranskom glazbenicom Azitom te Dave Richevu „I’ve Made Up My Mind“ koja, donekle zahvaljujući škotskom singer-songwiteru Alasdairu Robertsu, djeluje poput izgubljene snimke Grama Parsonsa. „Rooftop Garden“ Loua Reeda zvuči kao da ju izvodi nekadašnji mu suborac iz Velvet Undergrounda John Cale, a ne grčki lutnjist George Xylouris. Za najemotivniji trenutak ploče zaslužna je Cassie Berman koja se izvedbom „The Wild Kindness“ svog pokojnog bivšeg supruga, neprežaljenog Davida Bermana i oprašta od njega.
Neke ideje im zato nikako nisu upalile, ponajprije „Wish You Were Gay“ Billie Eilish koja spaja retro akustiku sa synth pop/bubblegum refrenom, i previše poletno čitanje Cohenove „The Night Of Santiago“.
Velike ambicije, osrednji rezultati bio bi najkraći opis „Blind Date Partyja“, albuma koji bi u staronormalnim uvjetima, uz međusobnu interakciju glazbenika u studiju i formalniji pristup čitavom projektu, vjerojatno ispao puno fokusiraniji i bolji.
Ocjena: 6/10
(Drag City, 2021.)