Priča kaže da je novi Mrletov ego rođen u video spotu singla s novog albuma ‘I’m Alive’. Taj alter ego zove se DJ Damian, a mogao bi se okarakterizirati kao ego Liama Howletta iz Prodigyja s viškom smisla za humor i manjkom bijesa. Jer da nije tako bilo bi to samo besramno kopiranje zvuka grupe Prodigy. Taj singl zove se ‘Hello, How Low?’. Iskovan je u zajedničkoj glazbenoj radionici Ivanke Mazurkijević alias IvaneSky i Damira Martinovića Mrleta alias Mr.Lee, alias DJ Damian.
Ovom najneobičnijem paru na našoj sceni (kojem korona stalno ometa planove za vjenčanje), ne nedostaje ni humora, ni mašte, a broj njihovih zajedničkih izdanja opasno prijeti da nadmaši službene diskografije grupa Let 3 i Stampedo po kojima su popularni gledano decenijama unatrag. Glazbeni put su započeli zajedno tijekom prošlog desetljeća, isprva kao nove Strukturne ptice (prvi Mrletov riječki novovalni glazbeni projekt iz 1987., op.a.) da bi potom postali Mr.Lee & IvaneSky, u neku ruku specijalizirani za kazališnu glazbu, koja se također ‘otimala’ i u želji da dobije glavnu, a ne sporednu ulogu, što se dogodilo s albumom „Sailor“ 2019. godine.
Pred sam kraj prošle godine objavljen mini album „I’m Alive“, nastao kao soundtrack za istoimenu plesnu predstavu Žaka Valente i Trafik produkcije. Živimo u vremenu kad je granica između albuma i EP-ija uistinu varljiva – sve ovisi o raspoloženju autora u smislu kako nešto nazvati. Obzirom da su Mr.Lee i IvaneSky šest pjesama, od koji je jedna remiks („Seagul“), a jedna zastupljena s dvije verzije („Caliban“), odlučili nazvati albumom – držat ćemo se toga, jer po pitanju minutaže (pune 34), mnogi su snimili i kraće albume.
Ovdje se vraćamo na „Hello, How Low?“, u uvodu spomenuti singl, kojem valjda samo nedostatak sluha brojnih radijskih urednika (a možda i njegov engleski jezik) priječi put da postane i hit singl (u ovom vremenu kad hitova nasušno fali). Ta pjesma spada u vrhunce zajedničkog Ivankinog i Mrletovog rada. Sklop u kojem je postignut najbolji balans između njenog osebujnog vokalnog izričaja i njegovog osjećaja za konstruktivnu dekonstrukciju. Nije nimalo mala i laka stvar postići plesni napad na čula u najboljem svjetlu britanskog Prodigyja i onda u njemu ostaviti potpis bljeska lucidnosti (koji valjda treba pripisati novootkrivenom Mrletovom egu DJ Damianu).
Taj bljesak se ocrtava u izvrsnoj intervenciji ograničavanja onanirajućeg gitarskog sola, doslovce njegovim svođenjem na tišinu u pravom trenutku, što je jedan od najljepših ‘potpisa’ ove naše post-postmoderne. A u pjesmu je uguran i jedan minimalistički „Šč“ moment koji jednako tako bez problema u manje od sekunde u nadahnjujućem svjetlu identificira najpoznatijeg autora minimalističkog glazbenog apsurda „Ciklama“ koji je urezan u kolektivnu memoriju urbane publike.
Naredna „This Is Not An EU Project“ ne posjeduje takav hit potencijal, ali njena electro plesna tutnjava jasno šalje signale da Ivanka i Mrle ne žele odmah nakon adrenalinskog otvaranja zgasiti upbeat, već ga žele prolongirati, što im i uspijeva do znakovitog noir zaokreta koji donosi pjesma „Caliban“. Caliban, sin vještice Sycorax, napola čovjek, napola čudovište, važan je lik u predstavi Williama Shakespearea “Oluja”. Caliban je jedna je od rijetkih Shakespearovih ličnosti koja je nastavila živjeti izvan njegovih djela i nerijetko nadahnjuje druge autore, jer predstavlja deformiranu ljudsku mračnu stranu. Ova mala digresija bitna je u razumijevanje kuta iz kojeg su Mr.Lee & IvaneSky krenuli u pjesmi, u smislu da nije bez vraga to što taj noir hibrid otvaraju stihovima o Velikom Gatsbyju, jer je i ovo naše vrijeme obilježeno likovima i djelima super bogatih i moćnih ličnosti koji prema van forsiraju imidž dobrotvora (a tek trebamo saznati što, ako ćemo ikada saznati).
„Enjoy“ i „Seagul Yoga Remix“ također funkcioniraju kao svojevrsni diptih poput „Hello, How Low?“ i „This Is Not An EU Project“ na početku, ali u sferi chillouta tj. meditacije. I što je zanimljivo, iako su u drugom ‘zvučnom polju’, osjetno je da pripadaju kontekstu, a ne da ispadaju iz njega. No taman kad se uljuljkate, orkestralni, drugi dio „Calibana“ odigra ulogu dramatične odjavne špice koja će još jednom metamorfozu (zvuka) u konačnici gurnuti u prvi plan, i to metamorfozu u kojoj digitalna distorzija ‘guta’ (živi) orkestar, što je nekako opet aktualno s ponovnim oživljavanjem filmske franšize „Matrix“ (ali treba imati na umu da je „I’m Alive“ na scenu ipak došao prije).
Stoga, kad se podvuče crta, Ivanka i Mrle su dokaz da ne postoji (dobna) granica za ‘hod po žici’ avangarde i živahnog nastojanja u dešifriranju kôda vremena. To što rade zajedno nije ‘samo’ zvučna kulisa za predstave. Prije bi se reklo da ih ne zanimaju bilo kakve kulise, već put u srž, bez obzira čeka li ih tamo smisao ili besmisao. Dobro će iskoristiti i jedno i drugo.
Ocjena: 8/10
(Dallas Records, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
