Na sceni na kojoj većinu pop glazbe i dalje prati prefiks synth, album poput ‘I Glow’, prvijenca Željke Veverec, odnosno projekta/alter ega zvanog Je Veux, svakako je donio itekako potrebnu dozu svježine i eklektičnosti.
Ona i njezin bend, što su nam kristalno jasno pokazali sinoćnjim koncertom u Vintage Industrial Baru, u svoj su zvuk ugradili stvarno impresivan niz pop žanrova i podžanrova, bilo da je riječ o neodiscu ugaslih Daft Punk, soulu i jazzu za 21. stoljeće ili čeznutljivim baladama kakve su nekoć pisali Everything but the Girl. Upravo na taj britanski dvojac podsjetilo me otvaranje s „The First Song“ te pred kraj odsvirana „Song to My Wounded Self“, s tim da Tracey Thorn i Ben Watt nikada nisu pratili glazbenici u rangu klavijaturista Tonija Starešinića, trubača Igora Dorotića ili bubnjara Đure Dobranića.
Tijekom devedesetak minuta svirke zaista sam bio spreman složiti se sa Željkom da je „I Glow“ njezin glazbeni dnevnik ili biografija – pjesme s albuma se posebno na pozornici dodatno približavaju ne samo Mangrooveu, već i vrlo kvalitetnoj premda prilično zaboravljenoj suradnji sa Soul Basementom na sad već osam godina starom materijalu „Yesterday Today Tomorrow“. Međuigre Starešinića i Dorotića povremeno su se približile i jazziranoj elektronici Chuija, što predstavlja i dodatni razlog da žalimo što višestruko nagrađivani debi Je Veux i koncertno nije zaživio kako treba i zaslužuje.
Koliko su željni nastupanja pred publikom bilo je očito i u četvrtak, što se, međutim, baš i ne može reći za ispočetka dosta rezerviranu publiku kojoj je trebalo otprilike polovica koncerta da se raspleše i pretvori večer u nešto nalik staronormalnim danima. U njihovu obranu, na setlisti su podjednako bile zastupljene plesne bombe poput „Dance To Forget“ ili „Lovable“ i laganije soul teme kao što su „Enough“ i „Girlfriend“. Što se kvalitete tiče, praznog hoda stvarno nije bilo, a potpisnik ovih redaka najviše je guštao u izvedbi naslovne pjesme koja je sinoć zvučala kao da s njima, skriveni od pogleda, jammaju Guy-Manuel de Homem-Christo i Thomas Bangalter.
Željka Veverec i Toni Starešinić već godinama predstavljaju jednu od najkreativnijih i najtalentiranijih ‘obiteljskih manufaktura’ hrvatske glazbe, svojevrsne Karla i Josipu za 21. stoljeće. Samim time, skoro da je svejedno čemu će od svojih brojnih projekata iduće posvetiti pozornost iako se nadam da nećemo predugo čekati na sljedeća diskografska izdanja Je Veux.