Online koncertna večer u organizaciji Radija 808 i Pozitivnog ritma započeta 2020. u jeku prvog lockdowna ekspresno je prošla kroz produkcijske ‘porođajne muke’ i ‘dječje bolesti’ i u svom šestom izdanju stasala, trenutno u jedini, live show te vrste u kojem se domaća i regionalna scena može solidno koncertno predstaviti uživo internetskom auditoriju.
Prva izdanja pratile su tehničke poteškoće ponajviše nestabilnost kontinuiranog streama 5-6 sati glazbenog programa. Nekad se znao izgubiti ton, nekad slika, ali opet bio je to daleko zahtjevniji potez od pukog sviranja akustične gitare pred laptopom u spavaćoj sobi, što je bila prva stepenica pokušaja kakvog-takvog nadomještanja iskustva slušanje glazbe uživo i to globalno gledano. Nastupi uživo su kasnije krenuli svojim tijekom, ali uglavnom ograničavani hirovitim valovima pandemije, a Magic Box se nastavio održavati, time i razvijati.
Obzirom da sam prisustvovao na prvom izdanju i sinoć na šestom, produkcijski pomak u smislu profesionalnosti cijele ekipe i striktnog poštivanja satnice, bio je samo dio parametara koji su išli ‘kao po loju’. Monitoring i zvuk izvođača je sudeći po nastupima istih također pružao ambijent ugode, a ne nelagode, dok se za vizualnu dinamiku svega brinulo šestoro kamermana. Stilska raznolikost je usvojena kao dobar orijentir prepoznatljivosti Magic Boxa, također i logičan potez za ući u svaki segment scene.
Za otvaranje se pobrinuo šibenski hip-hop sastav Hram, koji je konačno prije nekoliko tjedana prestao biti najbolje čuvana glazbena tajna Krešimirovog grada, kad su pjesme digitalno postale dostupne. Dotad se samo širila priča o sastavu koji je prošle godine cijelu prvu tiražu CD-a rasprodao tijekom odlično posjećenog nastupa na domaćem terenu. Sinoć smo dobili odgovor zašto je to tako. Hram su izdanci stare škole hip-hopa, ali kao da su protkani određenom dimenzijom bluesa zahvaljujući vokalu MC-ija koji se odaziva na ime Sensi i koji je izvedbom pjesme „Moja majka“ izazvao ježenje sinoć. Uz to Hram prati i onu crtu zdravog (mentalnog) đira koju su u devedesetima započeli TBF. Konkretno, njihovi tekstovi imaju poruku koja probija puno dalje od lokalnog štiha (koji je njihov zaštiti znak) i ne bave se izmišljenim gangsta trivijalizacijama. Ne provociraju lažnim statusima bogatih bitangi, već jednostavno dijele svoje iskustvo sa šibenskih ulica. Uistinu su osvježenje i mogli bi dobaciti daleko obzirom da nemaju previše konkurencije koja je uglavnom okrenuta trapu.
Grupa Luul koja je 2018. za etiketu Više manje zauvijek objavila album prvijenac ironičnog naslova „Prevelika očekivanja“, svoja očekivanja je morala zatomiti s dolaskom pandemije, a taman su bili krenuli uzlaznom putanjom na tragu svojih kolega iz grupe Svemirko. Sanjivi indie pop grupe koju predvodi pjevač, gitarist i klavijaturist Ivan Lulić izuzetno uvjerljivo korespondira s današnjim zapadnim trendovima u tom segmentu, kao što i izričaj na materinjem jeziku može biti samo akcelerator na putu šire prijemčivosti benda na ovim prostorima. Za razliku od Svemirka, Lulić zrači drugom vrstom scenske vibrantnosti obzirom da je malo introvertniji. No i ta introvertnost odlično paše u zvučni revival romantičnih osamdesetih na način kako ih sebi dočaravaju generacije dvadesetih.
Treća po redu je nastupila Ivana Picek alias Pi koja je zamjenom kantautorskog ruha i uskakanjem u elektroničke vode samu sebe ponovno izmislila još s albumom „Časna lubanjska“ (2017.), a da je u tom svijetu još više pomaknula granice dokazala je sinoć. Vokal je auto-tuneom dovela do karikirane neprepoznatljivosti, ali u kombinaciji s glazbenom podlogom ta infantilna bizarnost čini se njenim velikim plusom. Konkretno, da ima još nekog u postavi tko će se pobrinuti za pravovremeno ‘pikanje dugmadi’ po konzoli i klavijaturama vrlo lako bi mogla napraviti neki izmaknuti live act u estetici japanskih mangi. Pi je odlučila nastaniti neku drugu galaksiju i biti njena glasnica, i čini se da u tome uživa poput malog djeteta. Njen dvadesetminutni nastup bio je uvertira u novi album koji bi trebao izaći za par mjeseci.
Za najveću zvučnu raskoš večeri pobrinuli su se zagrebački Mayales. Uz to, bio je to i jedan od boljih njihovih recentnih nastupa, možda zato jer ga možda na neki način nisu osjećali važnim (bar je to bio moj dojam). Samim time bili su opušteniji i glazba je nesputano tekla. Još jedino da se Petar Beluhan odrekne nepotrebnih konferansi između pjesama i magija bi bila neprekinuta. „Divlje pastrve“ su doslovce epski odjeknule; gitarski floydovski izlet Pavla Miholjevića bio je besprijekoran kao i zborska vokalna izvedba Beluhana, Luke Gečeka i Ivane Starčević. Ivana je pak nešto kasnije ‘ubila’ s izvedbom „Ti dobro znaš kome pričam“. Mislim, da sam već jednom prilikom napisao da ona tu pjesmu izvodi kao da je pisana za nju, a ne za Yayu koja ju je izvela na drugom albumu. Mogu to napisati opet.
Večer je zatvorio Saša Rajković alias Zarkoff. Zarkoff je inače dio dvojca Florence Foster Fan Club koji ima ugovore s velikim inozemnim electro etiketama kao što su brazilski Wawe Record i belgijski Romance Modern. Sisak mnogi vežu uz The Bambi Molesters i pokojnog Damira Kukuruzovića, no Zarkoff je čini se najjači electro izdanak tog grada. Njegov sinoćnji live act na Magic Boxu je uključivao štošta, jer jedno je samo slušati glazbu, a nešto sasvim drugo kad gledate kako je on doslovce kreira konstanto zauzetim rukama na konzolama i često vokalom pred mikrofonom. Glazba za ples, ali i gledanje njenog kreatora.
Možda bi dodatni plus u cijeloj Magic Box priči bilo da se omogući i nekakav mali prostor za publiku, s relaksiranjem mjera dakako, pa da se uistinu dobije i onaj ugođaj TV nastupa pred živom publikom, jer prostora za ti svakako ima.
I naravno, što se tiče samog formata, nakon svega odslušanog i odgledanog, i dalje visi u zraku pitanje: Zašto Magic Box već nije na nekoj televiziji?
Puno njih hvali „A stranu“ na HTV-u, ali je to tipična retrovizor emisija nakon koje gledatelji imaju dojam da mladi pjevači i pjevačice postoje da bi pjevali stare hitove, a ne kreirali svoje. Ona na koncu samo pojačava privid da se recentno u glazbi ne događa ništa bitno. Magic Box pak dokazuje suprotno. Ali znamo svi da je puno lakše igrati na nostalgia bait terenu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
