Vedder više ne pokušava mijenjati i popravljati svijet, već ga promatra i komentira iz pozicije sredovječnog obiteljskog čovjeka.
Grunge revolucija uzrokovala je tektonske poremećaje na rock sceni, nakon čega su u povijest zauvijek otpuhane natapirane tragikomedije s losangeleskog Sunset Stripa, a tek nešto bolje prošli su dojučerašnji vladari top-lista i ljestvica prodaje, dozlaboga ispeglani i anemični pop-rokeri. Samim time, teško je objasniti zbog čega se Eddie Vedder na svom trećem solo albumu, ujedno i prvom poslije 11 godina pauze, odlučio vratiti upravo u te, mainstream osamdesete, posebno po pitanju produkcije, iliti zvuka. Na sreću, većim se dijelom albuma držao onih kvalitetnijih izdanaka tadašnje srednje struje, no koliko se u tome snašao sasvim je drugi par rukava.
Ploču otvara „Invincible“ koja bi djelovala znatno prirodnije i uzbudljivije da ne zvuči poput nečega što bi cca 1985. snimio Peter Gabriel ili nekadašnje mu kolege iz Genesisa, dok su na akustarama bazirana „Fallout Today“ i „The Dark“ solidne kopije Springsteena, ali ne i puno više od toga. Tipična 80’s produkcija s gromoglasnim bubnjevima osakatila je izvorno obećavajuću „Power of Right“, „Brother the Cloud“. Usprkos zanimljivom srednjem dijelu i emotivnim stihovima posvećenim Chrisu Cornellu, brzo zaboravljiv midtempo, a čak i lijepoj baladi „The Haves“ nedostaje neka jača, upečatljivija završnica da je izvuče iz osrednjosti.
Bitno bolje ispala je „Long Way“ koju sam, ne samo zbog gostovanja Benmonta Tencha, doživio kao posvetu neprežaljenom Tomu Pettyju, kao i pjesme „Good and Evil“ i „Rose of Jericho“ u kojima je ostao u svom prirodnom okruženju, omeđenom ne samo Pearl Jamom, već i punk/indie korijenima.
Tench je i, uvjetno rečeno, najnepoznatije ime koje se pojavljuje na „Earthlingu“ – Stevie Wonder je razvalio usnu harmoniku u „Try“, stvari za koju biste mogli pomisliti da je ispala sa soundtracka „Singlesa“, Ringo Starr bubnja u Beatlesovskoj „Mrs. Mills“, dok nas je Elton John na vlastite početke sjetio u ne baš najuspjelijoj „Picture“. Za kraj je sačuvao i daleko najvažnijeg gosta, svog otuđenog biološkog oca Edwarda Lewisa Stevensona čiju je snimku nedavno pronašao i uklopio u psihodeličnu meditaciju „On My Way“ za koju je prava šteta što ne traje malo duže od skromne dvije minute.
Vedder više ne pokušava mijenjati i popravljati svijet, već ga promatra i komentira iz pozicije sredovječnog obiteljskog čovjeka, pri čemu još uvijek povremeno zakuca neki stih vrijedan temeljitijeg promišljanja (‘there’s a future in need of a frame/compass spinning in my brain’). Isto se u osnovi može reći i za muziku – nema tu ničeg što će dosegnuti važnost i status najboljih radova Pearl Jama, ali niti ozbiljnijih promašaja koji bi taj status mogli ugroziti. Posebno jer je sve to, barem ako je suditi po snimkama koje sam pogledao na YouTubeu, puno moćnije uživo, što i ne čudi pošto ga uz producenta Andrewa Watta na basu prate i bubnjar Chad Smith, te njegov nekadašnji gitarist iz Red Hot Chili Peppersa Josh Klinghoffer.
Ocjena: 6/10
(Republic/Seatlle Surf, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
