Croatia Records je u kratkom roku krajem prošle i početkom ove godine objavila vinilna reizdanja dva albuma Bijelog dugmeta.
Vinilnim reizdanjem kompletnog studijskog opusa Bijelog dugmeta 14.11.2014. upakiranim u „Bijelo dugme – Box set deluxe“ može se reći da je neslužbeno započelo poglavlje renesanse vinilnih ploča u Hrvatskoj. Naime, nisu prije toga na vinilu objavljeni albumi bili rijetkost kod nas, no s odlukom Croatia Recordsa da se uloži u remastering u prestižnim Abbey Road studijima u Londonu i otvori novo nostalgično poglavlje nekadašnjeg najvećeg jugoslavenskog benda, bilo je jasno da je hrvatsko, time i regionalno tržište spremno za masovniji povratak analognog nosača zvuka. Nakon toga, rekapitulacija karijera i značajnih albuma iz prošlosti koliko su ostali stvar prestiža, toliko su postali i stvar potrebe tog istog tržišta.
S jedne strane koliko je „Bijelo dugme – Box set deluxe“ bio vinilni big bang krajem 2014., toliko je možda bio i pomalo ishitren potez zbog cijene tog ekskluzivnog produkta, u smislu da nije postojala mogućnost komadne ponude albuma koja bi možda brže vratila uloženo. No s obzirom da su u međuvremenu Indexi i Time dobili reizdanja urađena tzv. half speed masteringom, koji se pokazao novim fetišem među diskofilima, nije isključeno da bi se u komadnoj ponudi u istom obliku mogla pronaći i diskografija Dugmeta, jer kako god bilo, Bijelo dugme u smislu vrijednosti na ovim prostorima je pandan onome što su Beatlesi u svijetu – nešto poput glazbenih zlatnih poluga – vrijednost ne pada i nikad tih albuma nema na rasprodaji. No o tom po tom, ako se dogodi. Vratimo se recentnom.
Objava kompilacijskog albuma „Singl ploče (1974. – 1980.) I i II“ kao dvostruko vinilno izdanje i koncertnog ‘5. april 1981.’ iz Kulušića ponovo vraćaju Dugme u fokus.
O prvo spomenutom je i Siniša Škarica, urednik originalnog izdanja iz 1982., progovorio kroz nadahnuće najpoznatijim singl kompilacijama Beatlesa, dakako „Crvenoj“ i „Plavoj“, kako bi se popunila diskografska pauza do objave albuma „Uspavanka za Radmilu M.“, ujedno i posljednjeg albuma Dugmeta na kojem je pjevao Željko Bebek. Uz to, „Singl ploče (1974. – 1980.)“ su ciljano objavljene na kraju listopada 1982. kako bi se našle u ponudi u općenito najkomercijalnijem periodu za diskografiju – onom prednovogodišnjem.
Kako su općenito svaki album Dugmeta pratile određene priče (tko god da ih je plasirao), tako ni kompilacije singl ploča nisu bile toga pošteđene. “Zgodno zvuči apokrifna priča o samaritanskom potezu Jugotona koji je spremno posudio novce svom ekskluzivnom ansamblu zbog carinske zapljene krivo deklariranih instrumenata na povratku iz inozemstva. Po njoj singl kolekcije 1 i 2 izmišljene su kako bi se njihovom prodajom povratili posuđeni novci”, napisao je Škarica o tome.
Bez da se u to ulazi, postojala je i jedna druga dimenzija opravdanosti objedinjavanja starih singlica pod kapu dva dugosvirajuća produkta. Naime, Škarica je dobro nanjušio da je to bio pravi trenutak za svojevrsni oproštaj od ‘starog’ Dugmeta, dakako prvi nostalgični trip u karijeri tog benda. Dugme se bilo promijenilo i prije odlaska Željka Bebeka i to na, u tom trenutku, posljednjem studijskom albumu „Doživjeti stotu“, obzirom da se Goran Bregović poveo utjecajima novovalaca koji su de facto bili ‘urbana oporba’ Dugmetovom pastirskom rocku.
„Doživjeti stotu“ bio je prvi veliki Dugmetov eksperiment i kao takav nije u prodaji dobacio do prethodno objavljenog albuma „Bitanga i princeza“ koji se ujedno pokazao najprodavanijim u karijeri. Publika je, kao i uvijek, sporo prihvaćala promjene, pa tako i iskakanje Bijelog dugmeta iz hard rock kanona u ska obrasce. A i tada je bilo ustaljeno pravilo da kompilacije najbolje prolaze kod publike. Kasnije okolnosti, računajući tu i objavu „Uspavanke za Radmilu M.“ pokazale su da su „Singl ploče (1974. – 1980.) I i II“ izašle u pravom trenutku, jer Dugme je nakon toga izgubilo imidž benda, a dobio oblik kompanije sa strogim direktorom na čelu. Dakle, nestao je i privid da tu postoji kreativno-izvođački dualizam kakav su imali Stonesi (Jagger-Richards) i Beatlesi (Lennon-McCartney). Svi osim Bregovića su nakon toga postali zamjenjivi personal. „Singl ploče (1974. – 1980.) I i II“ tako je ostao upamćen i kao rekapitulacija Bebekove uloge.
O glazbenom sadržaju možda ne treba ni previše trošiti riječi. To su već odavno bezbroj puta dokazani glazbeni kanoni kolektivnog sjećanja koji će zauvijek ostati. Poetski kazano, egzaktni dokaz kako je trebalo zvučati da bi se dostigla titula najpopularnijeg rock benda u Jugoslaviji – u svakom pogledu; i od nadahnuća, i od vještine prilagodbe (i plagiranja, ako želite), i od uvijek pronicljive poetike, pa do izvedbe. Iz tog razloga i danas, 40 godina kasnije, ne blijedi Škaričina usporedba s „Crvenim“ i „Plavim“ albumima Beatlesa. Za Jugoslaviju su to bile i ostale „Singl ploče (1974. – 1980.) I i II“ Bijelog dugmeta.
Ponovna objava vinilnog albuma „5. april ’81“ više spada u bonus obilježavanja 40 godina novog vala, što je Croatia Records uistinu uspješno izvela objavama „Paket aranžmana“, te prvijenaca Šarla akrobate, Haustora i Električnog orgazma, nego u priču koja je započela 2014. s „Bijelo dugme – Box set deluxe“ izdanjem.
„5. april ’81“ po svim parametrima spada u novi val počevši već od činjenice da je Bijelo dugme nakon sportskih dvorana odlučilo uskočiti u tadašnji hram novog vala – zagrebački Kulušić. To je koincidiralo s trenutkom kad je Radio Zagreb za snimanja javnih nastupa dobio nova tonska kola s 24-kanalnom tehnologijom. Rezultat je najbolje snimljen koncert Bijelog dugmeta koje je najavio nitko drugi već Dražen Vrdoljak odavno legendarnim riječima: „Dobra večer i dobro došli u Kulušić. Na posljednjem koncertu u okviru jugoslovenske turneje ‘Doživjeti stotu’ pred vama su Điđi, Vlado, Zoran, Željko i Goran. U dv’je riječi – Bijelo dugme!“
O već spomenutom novovalnom momentu najbolje govori set lista koja je bila potpuno rasterećena motivima pastirskog rocka, kao što su i aranžmani složeni tako kao da John Bonham više nije glavna inspiracija, već Stewart Copeland. Ukratko, i stari brojevi su zvučali kao da ih je prearanžirala neka londonska ekipa. U tom trenutku bila je to vjerojatno najuspjelija kameleonska preobrazba YU rock legendi iz sedamdesetih za novo desetljeće. Teško da je itko tada mogao predvidjeti da će se tri godine kasnije dogoditi „Lipe cvatu, sve je isto k’o i lani“.
Dakle, „5. april ’81“ je arhivski moment kratkotrajne najurbanije faze Dugmeta koja se s protokom vremena čini i kao posljednja faza benda u hrabrom i nesputanom kročenju u redefiniciji zvuka i uživanju u novom povijesnom momentu za glazbu, što se možda najbolje odražava kroz izvedbu pjesme Indexa „Sve ove godine“ u žustrom ska aranžmanu. Trenutak kad je jasno da nije riječ o parodiji, već o onome što bi Englezi nazvali „statement“.
Bio je to kratki labuđi pijev urbanog štiha u tadašnjoj Jugoslaviji, kada se činilo da su Dugme ostavili pastirski rock iza sebe i zadržali samo prerogativ ‘rock’. Ali kao što je već kazano, ubrzo nakon ovog ekstatičnog tripa, pokazalo se da nema povratka ni na pastirski rock. Iz formule je ubrzo izletio ‘rock’, a glavni imperativ je postao ‘pastirski’, u svim fazama nakon odlaska Bebeka.
Za ovaj album je također vezana jedna kontroverza – ona se ticala omota. I te 1981. bila je skandalozna naslovnica na kojoj je foto triptih djevojčice koja pokazuje genitalije i vrši nuždu. Sarajevski fotograf i dizajner Dragan S. Stefanović, tvrdi kako originalna koncepcija omota uopće nije uključivala takvu naslovnicu, tj. da je tu bila napravljena svojevrsna diverzija njegovog rada. Tako da je ovog puta uz njegovu dozvolu, ali i dozvolu oca nažalost preminule djevojčice, bosanskohercegovačkog glumca, TV voditelja i zabavljača Mladena Jeličića Troke, izvedena nova naslovnica kao kompromisno rješenje između originalne koncepcije omota, ali i onoga što je 1981. objavljeno. Foto-triptih je zamijenio foto-diptih, dok su na poleđini ostavljene samo uvodne Vrdoljakove riječi. S umjetničke strane poruka je ostala jednako razumljiva, ali bez momenta koji bi se danas lako mogao vezati uz segment dječje pornografije. Dovoljno je vidjeti što se sve događa oko naslovnice albuma „Nevermend“ grupe Nirvana.
E sad, što se općenito tiče live albuma Bijelog dugmeta, bez vinilnog reizdanja je onaj legendarni koncert kod Hajdučke česme. Koliko je to legendaran album, toliko je i kontroverzan iz razloga koji su odavno već poznati, a to je da vrlo vjerojatno nije snimljen (u potpunosti ili djelomično) na navedenoj lokaciji iz razloga jer je tada zakazala oprema. To je možda vrući kesten za izdavača, jer ponovno objavljivanje sa sobom vuče i obvezu da se na vidjelo izađe i s pravom faktografijom, jednostavno činjenica radi.
To možda ne bi trebao biti problem s obzirom da je s ponovnim objavljivanjem albuma „5. april ’81“ izašla činjenica da je bilo i naknadnih intervencija, iz usta Hrvoja Hegedušića koji je sve to snimao u Kulušiću i kasnije miksao u Šubićevoj ulici .
“Brega nije bio zadovoljan zvukom snimljenog breaka na bubnjevima na jednoj pjesmi, a kako su svi već otputovali skupa s instrumentima, trebalo je improvizirati. Uzeo sam običan, drveni stolac, običan dinamički mikrofon, a Brega je uzeo palicu i ‘odsvirao’ dionicu po stolcu. Pokušajte pronaći to mjesto na ploči – nećete uspjeti! Ne razlikuju se zvukovi bubnjeva od zvukova tog stolca“, prisjetio se Hegedušić. Stoga, priznajem da sam ‘prvi u redu’ kojeg zanima i cijela priča oko koncerta kod Hajdučke česme.
A opet, možda Brega čeka da i Jimmy Page nakon svih mogućih proširenih vinilnih remastera Led Zeppelina u tom obliku konačno izbaci i legendarni koncertni album „The Song Remains The Same“, pa da i on da zeleno svjetlo za „Koncert kod Hajdučke česme“. Znamo svi koliko je uvijek volio škicnuti u Jimmyjevu kuhinju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
