Izuzmemo li prošlogodišnji nastup jazz zvijezde Kurta Ellinga u Lisinskom i Asafa Avidana u Šibeniku, Keziah Jones je prvi značajniji inozemni rock/funk glazbenik koji je došao nakon dugog perioda koncertne suše. Dakako, tu ne ubrajam regionalna imena koja možemo smatrati u neku ruku domaćima na hrvatskim pozornicama.
U tom smislu njegov sinoćnji koncert u Tvornici kulture bi mogli doživjeti i kao znak da će i drugi najavljeni inozemni koncerti krenuti po planu, jer velika je stvar da i ovaj nastup iz nekog razloga nije otkazan. A razloga je puno i sve ih znamo.
Što se tiče koncerta, možda bi najtočnije bilo kazati da oporavak još uvijek traje, kako publike tako i glazbenika. Kamo sreće da je Jonesov trio sinoć isporučio koncert od prosinca 2018. u istoj dvorani, ili onaj iz Parka Orsula u Dubrovniku, one koji su nam ostali u sjećanju kao odlični. No nije bilo tako. Dugo neaktivne spone u bendu uzele su svoj danak.
Keziah Jones je vrijeme pandemije provodio u Lagosu, u Nigeriji, ali ne i ostatak benda. Prošlog ljeta je imao nešto sporadičnih nastupa i to je uglavnom bilo to. S druge strane, jest da kao publika patimo od nedostataka koncerata, ali ipak nam kriteriji nisu pali.
Već je sam početak koncerta bio znakovit (tj. sumnjiv) da neće sve ići kao po loju. Keziah Jones je izašao sam pred publiku i tako krenuo u repertoar. Ostatak benda tj. Josh McKenzie i Joe Grant, se priključio kasnije, ali su improvizacije zauzele minutažu. Jones je vrhunski profesionalac i glazbenik – prema publici uvijek nasmijan i raspoložen za dizanje atmosfere, ali često se s prekoravajućim pogledom osvrtao prema kolegama. Jest da su i oni vrhunski izvođači, ali autor ovih redaka se primjerice nagledao jazz koncerta na kojima su svirali glazbenici koji su se tog dana prvi put sreli na aerodromu. Bile su to dobre svirke, ali rijetko usporedive s onima kad je pred vama kompaktan i usviran bend. Tako je nekako bilo i sinoć; Keziah je nemilosrdno rezao funk ritam na svom Telecasteru, ali grupna špica je izostala.
Ona se nadomještala prečestim improvizacijama i poticanjem publike na angažman, od pljeskanja do pjevanja. A čak su i ključna poglavlja znala biti klimava u gađanju akcenata. „Million Miles From Home“ je bio milijun milja od zvučnog udara s pozornice koji ta pjesma obično donese.
U tom smislu najbolje se zakotrljala „1973 (Jokers Reparations)“ u drugom dijelu koncerta. Zatim, dosta jak trenutak, obzirom na ratno stanje u Europi, obilježio je Marleyev medley „War“ u kombinaciji s „No More Trouble“ (kako ih je i sam Bob Marley spajao na koncertima) i s „The Bed’s Too Big Without You“ grupe Police nakon čega je sve zapečaćeno energičnom izvedbom Dylanove „All Along The Watchtower“. Taj blok, iako je standardni dio Jonesovih koncerata, imao je ovog puta posebnu težinu. „Pass the Joint“ Ricka Jamesa možda je i previše forsirala atmosferu ludog provoda, kakav se u konačnici sinoć nije odvijao.
No i kad se dogode Jonesovi koncerti kakav se dogodio sinoć, daleko je to od lošeg. Napunio je on ritmom svakog tko je želio da mu funk procirkulira kroz koljena i utrobu, ali, eto, nije bilo vrhunski, već prije kao da je odrađeno. Možda je poslije službenog dijela koncerta i bilo prilike za iskupljenje kroz neku eventualnu ekstra milju, i da „Rhythm Is Love“ ne bude baš kraj bez oproštajnog bisa. Čak da je bila i improvizacija na tom mjestu, dobro bi došla i bendu i publici, puno bolje od Jonesove isprike da mora štedjeti glasnice za idući koncert, što je bilo pomalo degradirajuće.
Ali valjda je to tako u ovom vremenu oporavka, teško je očekivati da će stvari nastaviti svoj tijek s vrhunca na kojem su stale 2020. godine.
Keziah Jones: Za vrijeme pandemije samoća je za mene bila kvalitetna supstanca kreativnosti