Tri različita albuma neautorske glazbe, tri različite priče. Tri različita ishoda.

Metaklapa ‘The Choir Of Beasts’ – dobar

Uoči zagrebačkog dolaska britanske heavy metal legende, grupe Iron Maiden koja je te 2018. nastupila u krcatoj Areni Zagreb, po prvi put se oglasila Metaklapa – dalmatinska klapa koja izvodi ni manje, ni više pjesme Maidena na tradicionalni klapski način. Klapa koju čine Davor i Boris Capković, Dino Demicheli, Tonko Podrug i Matej Pavlić, tada je objavila obradu “Fear of the Dark” izvorno s popularnog istoimenog albuma iz 1992. godine.

Tada je i najavljivan album koji bi pjesme Maidena predstavljao u tom nesvakidašnjem ruhu, no koronavirus je tu pomrsio planove Metaklapi, kao uostalom i ostatku glazbenog svijeta, pa je album „The Choir Of Beasts“ (naziv se referira na pjesmu i album „The Number Of The Beast“) objavljen ove 2022. na fizičkom nosaču zvuka.

Metaklapa je vrlo vjerojatno nastala nošena idejom neizravnog upliva u svijet rocka, onako kako je prije njih put utabala finska Apocalyptica, tj. naši domaći 2CELLOS. Uz sve, i klapsko pjevanje je proteklih desetljeća prošlo transformaciju od intimnog ozračja u konobama do arena, a izmišljena je čak i instrumentalna klapa. Dakle, komercijalizacija je odradila svoje na onaj poznati način kako je i u prošlom stoljeću američki country doživio svoju estradizaciju. Kad se još uzme u obzir i naš turistički imidž, svakako je jasno da u ponudi pored svih mogućih klapa ima mjesta i za onu koja ne samo da ne pjeva na hrvatskom jeziku, već uz to izvodi (za sada) isključivo pjesme Iron Maiden.

Pristup je zanimljiv, a i igranje predikcijama nosi svoju draž. Konkretno, može se ne dogoditi ništa, a nije isključeno da Metaklapa postane atrakcija svoje vrste i da je bukiraju na neku britansku, a potom i svjetsku turneju kao kuriozitet. Jer, eto, svojim izborom se obraćaju svima i nikome. Metalci ih mogu prihvatiti ili ne, a isto se može reći i za klapsku publiku, a ako nekim putem dođu do ušiju Brucea Dickinsona ili Stevea Harrisa i njima se svide – onda će se svidjeti svima.

Ono što se ovdje treba razmotriti jest to koliko je Metaklapa na visini zadatka. Odmah prije svega treba reći da su obožavatelji Maidena i da su radili na zanimljivim zakučastim rješenjima kako bi što više pokrili ono što nemaju, a to je instrumentalna pratnja (na svu sreću njihov pristup je tradicionalan, isključivo vokalna izvedba). Rezultat je tu često dvojak i vuče u smjeru jedne druge uspješne cover priče, one koju većina zna pod imenom Gregorian.

Naime, klapsko pjevanje vokalnih harmonija Brucea Dickinsona i to na engleskom jeziku, neminovno vuče u smjeru korala, što Metaklapu izmiješta iz Hrvatske i više je smješta u neki imaginarni srednjevjekovni pjevački obrazac britanskog otoka, što ne mora nužno biti loše.

„The Choir Of Beasts“ se sastoji od deset prepjeva. Možda i nije najsretniji potez što ga otvara „Aces High“ (ona otvara i album „Powerslave“ Iron Maidena). To je pjesma brzog tempa u originalu i Metaklapa tu u startu malo gubi na zamahu trošeći se bez jačeg efekta u strofama koje je Dickinson također rešetao uz svirački zaigrani bend, a opet sam refren (kad se grla otvore) tu djelomično pokriva prijašnji napor. Dakle, već na početku je jasno da nisu baš sve pjesme Maidena kompatibilne za ovu vrstu eksperimenta.

Već naredan „Wasted Years“ ide u korist izbora, kao i klasik benda „Flight Of The Icarus“. I „Blood Brothers“ je solidan izbor za klapsku izvedbu, ali „Caught Somewhere In Time“ također boluje od iste boljke kao i „Aces High“. Najbolji momenti klapskog sklada pjesama Maidena Metaklapa postiže u „The Wicker Man“, „The Evil That Man Do“ i posljednjoj „Fear Of The Dark“.

Ono gdje je Metaklapa definitivno mogla postići najbolji rezultat, a nije, jest pjesma „Hallowed Be Thy Name“. Umjesto da se koncentriraju na onaj legendarni dugački Dickinsonov: „Running low“ u kojem je dokazao da ima pluća rekordera u ronjenju na dah, pjevači Metaklape su tu pribjegli nepotrebnom onomatopejskom oponašanju instrumentalne pratnje i svoj „Running low“ skratili na ‘dah pušača’, a da su malo ‘krali’ beatlesovske fore gradacije višeglasja, vjerojatno bi postigli daleko bolji ishod.

Dakako, dobar splet okolnosti je što jedan od tenora u Metaklapi u visokim lagama ima baš Dickinsonovu boju glasa, pa je i taj začin sličnosti dobro iskorišten. U konačnici, ovaj neobični eksperiment za sada drži vodu i ne treba se opterećivati problemom drugog albuma, ako do njega u budućnosti uopće i dođe. Dva različita glazbena svijeta su spojena sasvim pristojno, bez da je načinjena neka velika šteta nekom od njih.

Ocjena: 7/10

(NoCut Entertainment / Menart / Beton Music, 2022.)

Lucky Day Band ‘Ex’ – loš

Za sve one koji se pitaju što treba napraviti da bi se dobila čista jedinica u rubrici „recenzije“ ovog portala, evo primjera: trebate snimiti album tematski nepovezanih obrada i potrošiti silne sate u studiju kako bi se približili originalima i onda to objaviti kao album.

Po mogućnosti da ste bend za gaže i da izbor padne na ono na što vam publika uvijek dobro reagira.

Dakako, postoji izuzetno veliki broj bendova za gaže kojima takva ludost ne pada na pamet jer u glazbi možda ne postoji uzaludniji i besmisleniji potez. Ali, eto, obično se nađe neki. Ovdje je to Lucky Day Band koji je snimio album „Ex“.

Bend sretnog dana se odlučio predstaviti obradama sljedećih pjesama: „Program tvog kompjutera (Denis & Denis), „Teška vremena“ (Neki to vole vruće), „Gd(j)e si u ovom glupom hotelu” (Riblja čorba), „Uzalud sunce sja“ (Opća opasnost), „Par godina za nas (EKV), „Jedina moja (Divlje jagode), „Mjesto za mene“ (Urban&4), „Malo pojačaj radio“ (Zdravko Čolić) i „Samo jedan dan“ (Massimo).

Po njihovoj fotografiji na poleđini sam isprva mislio da će to biti neke punk rock zezalice, ali daleko od toga. Oni su krenuli baš na skidanje originala. Ozbiljno. Frapantno ozbiljno. ishod je samo ‘frapantno’.

No čak ni eventualni punk otklon ne bi davao opravdanje nabacanog izbora bez smisla i pameti od kojih je vrhunac središnji ‘triptih’ koji počinje s Ribljom čorbom, nastavlja se s Općom opasnosti i završava s EKV-om (zamišljam Boru Đorđevića kao ponosnog četnika, Peru Galića koji četnike tjera i nesretnog, do kosti apolitičnog, Milana Mladenovića koji se s onog svijeta ne može načuditi u kojem se društvu i kontekstu našao ni kriv, ni dužan). Čak i da se svjetonazorski moment izbriše, i da se gledaju samo pjesme, to je opet teški besmisao.

Kao što je teški besmisao kraj živih i zdravih, te koncertno aktivnih Damira Urbana, Massima, Divljih jagoda i Denis & Denis ići u snimanje prepjeva njihovih koncertnih aduta.

Zamišljam čak i kompilaciju originalnih pjesama složenih kao je to učinio Lucky Day Band i ni to mi ne ide, taj bućkuriš u kojem su pored spomenutih i Neki to vole vruće i Zdravko Čolić, a da ne govorim o tome da čeznutljivo razmišljam o ‘pop genijalnosti’ Đimija i Šomija i nedostižnosti njihovih kriterija kad je u pitanju izvedba „Teških vremena“ od strane Lucky Day Banda.

Trebam li uopće onda ići dalje u tom smislu o Urbanu, Mladenoviću i Čoliću?

Bolje ne. Bolje je tu stati. Ovo je album koji nikome ne treba, ponajmanje onima koji su ga snimili.

Ocjena: 1/10

(Spona / Croatia Records, 2022.)

Teofilovići ‘Element’ – najbolji

Dva brata blizanca, Ratko i Radiša Teofilović bili su u neku ruku pravo malo čudo kad su se pojavili unutar sfere etno glazbe. Nešto poput balkanske inačice braće Everly, ali ne u smislu da su svojom fenomenalnom sluhističkom tandemskom izvedbom ciljano kreirali pop ozračje, već su interes publike, time i popularnost privukli upravo zbog spomenutog umijeća izvedbe tradicijskih pjesma i napjeva od kojih je mnogima prijetio pad u apsolutni zaborav.

Teofilovići su dakle nešto poput posljednje slamke spasa za erodirajuću ostavštinu nematerijalne kulturne baštine. Estetika njihove izvedbe je, bez pretjerivanja, nešto najbolje što se balkanskom folkloru dogodilo u posljednje vrijeme. Album „Element“ koji sadrži 14 pjesama to i dokazuje.

Teofilovići nisu školovani pjevači, ali izgleda da upravo zbog toga istančano osjećaju i prenose emociju pjesama koje također nitko školovan u povijesti nije izvodio. Njihova izvedba je stoga nešto što vežemo uz autentičnost. Iz njihovih glasova progovara ambijent, neispričana i slabo poznata povijest naroda, običaji i međuljudski odnosi iz vremena koja su mistično obavijena mrakom zbog nadostatka ili šturosti povijesnih zapisa.

Njihovi glasovi vam kao slušatelju ‘prinesu svijeću’ u tom mraku i odjednom raspoznajete ljude i njihove sudbine, njihove priče, muke, ali i ljubavi. Priroda nam je usadila strah od mraka i nepoznatog, stoga i daleku povijest tako doživljavamo – kao vrijeme i prostor lišeni estetike i prepušteni samo primordijalnim nagonima grubosti opstanka. Teofilovići pak rasvjetljavaju upravo tu estetiku nekih davnih vremena, uspostavljajući tako most prema precima koji su, kao i mi danas, bili samo ljudi koji su na jednaki način izgarali od ljubavnih čežnji i strahovali od moćnika i onoga što donosi sutra.

Ovi naši prostori su bili dugo lišeni instrumenata i kompleksnije glazbe stvarane na njima. Civilizacija je uvijek bila negdje drugdje, no onaj osnovni instrument – ljudski glas – uvijek je bio prisutan, uvijek dostupan za stvoriti i izvoditi nešto što bi danas mogli nazvati praglazbom.

Kako su zvučale te pjesme, uvijek je ovisilo o raspoloženju i umijeću onih koji su ih izvodili. Tu se ne može pričati o originalima i odstupanjima od pisanih zapisa koji u mnogo slučajeva ni ne postoje, već o onome što se kao osnovna (harmonijska) nit prenosilo s koljena na koljeno. Teofilovići se tu pojavljuju upravo kao mediji koji kao da imaju ‘najbolju vezu’ prema eonima prošlosti. Kao da su im se originali nekim čudom zapekli u samu dušu, jer oni iz duše sve izvode i to u skladu kakav valjda jedino blizanci mogu osjetiti – kako su povezani međusobno, tako kao da su povezani i s emocijom iz prošlosti.

Album „Element“ nije nešto što otpuhne slušatelja na prvu, ali je nešto što ulazi pod kožu i tamo ostaje, poput oživljenog sjećanja na nešto što smo odavno zaboravili, ili nešto čega su se sjećali naši preci, a nas je uhvatio neki deja vu. Dva glasa koji izvlače harmoniju od tamo gdje smo mislili da harmonije nema. Potpuno dostatni da pokrenu u glavi i imaginarni instrumentarij, iako se od instrumenata čuje samo povremeno poneki takt na nekoj jednostavnoj udaraljki. Album „Element“ je u biti priča o glazbi kao univerzalnom i nedjeljivom elementu našeg bića i to glazbi koja je nastajala u vremenu i prostoru kad za nju naizgled nije bilo uvjeta.

To je danas priča iz prošlosti, ali vremena su nam svakakva i nikakva i nitko ne može sa sigurnošću reći da „Element“ nije i letimični pogled u glazba budućnosti kad eventualno ostane samo glas za proizvesti harmoniju, a sve ostalo vrag odnese. Ovo je stoga album bezvremenske ljepote nastale u skromnosti i oskudici. Kad osjetite da ste sami u svemiru, ali uspijete pronaći i neku utjehu.

Ocjena: 10/10

(Croatia Records, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute