Stvarno je šteta što Kristin Hersh na svoju zagrebačku koncertnu premijeru nije dovela i prateći bend – pjesme Throwing Muses, u manjoj mjeri i one s njezinih samostalnih albuma, ipak trebaju nešto više od akustare i glasa da bi zazvučale kako zaslužuju. Usprkos tome, ne može se reći da smo sinoć u Močvari prisustovali lošem koncertu.
Kristin Hersh je, naime, i dalje izuzetno sugestivna i uvjerljiva pjevačica sa zanimljivim pristupom gitari i iznadprosječnim sviračkim umijećem, a vrlo simpatična bila su i njezina obraćanja publici tijekom kojih nam je, baš poput Williama DuValla prije petnaestak dana u Tvornici, otkrivala priče iza pjesama, odnosno kako su i zbog čega nastajale. Tako smo uoči izvedbe „Bywatera“ doznali kako je posvećena zlatnoj ribici kojoj je nadjenula ime Freddie Mercury i koja je završila u WC-školjci tijekom jednog tuluma, a s okupljenima je podijelila i sjećanje na psihički poremećenu ženu koja je svojedobno sjela kraj nje u autobusu i iz čijeg je trabunjanja pokupila stih ‘don’t you know Jesus died?’ iz refrena „Gazebo Tree“.
Te skladbe, pogotovo „Bywater“ s još uvijek aktualne ploče Musesa „Sun Racket“, odradila je sasvim solidno, na momente čak i dosta efektno premda su nedostajale one pomaknute vokalne harmonije i čudne promjene tempa koje od samih početaka predstavljaju jedan od zaštitnih znakova ovog kultnog bostonskog benda.
Set-lista je inače pokrila dosta važnih mjesta i razdoblja Kristinine karijere, pri čemu je potpisnik ovih redaka najviše guštao u izvedbama „City of the Dead“, također iz pjesmarice Throwing Musesa, „Mississippi Kite“ koju smatram jednim od najboljih trenutaka njezinog solo opusa, te najvećeg joj hita „Your Ghost“ čiju je ocjenu donekle spustio izostanak drugog glasa, posebno jer ne mogu dokučiti zašto Michaela Stipea iz originalne verzije u četvrtak nije pokušao zamijeniti Fred Abong koji je i otvorio koncert. Općenito, bolji dojam ostavljale su stvari u kojima si je dala oduška, pustila glas i malo jače opalila po gitari, a najslabiji one najlaganije. Redak ili dva vrijedi posvetiti i ‘servisnim informacijama’ pa spomenimo da je nastup bio sjedećeg karaktera, da je Močvara bila puna, ali ne i prepuna te da smo je uspjeli dozvati i na dva bisa.
U konačnici, moram priznati da sam po završetku osamdesetak minuta dugačkog koncerta iz Močvare otišao zadovoljan odgledanim i odslušanim, što je, međutim, ipak daleko od ushita koji sam osjećao kada sam, primjerice, prvi puta čuo legendarni prvijenac ili „The Real Ramona“ Throwing Musesa. Valjda ćemo uskoro dočekati i njih.
Saznajte više: Kristin Hersh: U glazbenom biznisu stvarno nema puno glazbe