U petak je u maloj dvorani Doma sportova nastupio jedan od najjačih metal bendova svih vremena.
Kao što je inače slučaj s koncertima velikih bendova, koncert Dream Theatera održao se po najavljenoj satnici. Publiku je i figurativno i doslovno zagrijao kanadski muzičar Devin Townsend pa je do kraja njegovog nastupa u Domu sportova bilo pakleno vruće, a zrak je postao težak i zagušljiv. Čak je i Townsend prije svoje zadnje pjesme komentirao da do kraja koncerta nitko više neće lijepo mirisati, nego ćemo svi biti smrdljivi kao bikova jaja, što je bilo poprilično točno predviđanje, ali vjerujem da nikom iz publike nije smetalo.
Iako su posjetitelji bili oduševljeni Townsendovom svirkom, moram napomenuti da se na tribinama zvuk užasno čuo; bilo je previše šuma i gotovo da se nisu mogli razaznavati tonovi koje Townsend s pratećim bendom svira i pjeva. Ipak, to nije spriječilo publiku da, poprilično bizarno, predgrupu zovu na bis, na koji Townsend ipak nije izašao, što iz poštovanja prema headlinerima, a što iz vlastite okupanosti u znoju.
Unatoč bojazni da će i zvuk najpoznatijeg prog metal benda biti manjkav, kad su oko 20:45 članovi Dream Theatera počeli svirati, čuli su se poprilično dobro. Setlista im je bila ista kao i na ostatku ovogodišnje turneje, devet pjesama plus jedna na bisu, što se možda na prvi pogled čini malo, ali ako znamo da su pjesme Dream Theatera u prosjeku poprilično duge (to im je praktički zaštitni znak), neće biti iznenađujuće da je koncert trajao preko dva sata, odnosno oko tri sata ako računamo i predgrupu. Čini se da je sve vezano uz ovaj bend promišljeno do zadnjeg detalja, pa je tako i raspored pjesama više izgledao kao pripovijedanje nego kao promocija albuma, iako je, prije nego su se pojavili, na platnu bila projicirana naslovnica albuma “The View from the Top of the World” (2021.), praćena zvukovima uvodne teme iz megapopularne Netflixove južnokorejske serije “Squid Game”.
Na pozornicu su se spustili poput “Aliena”, dok su se na golemom platnu iza njih nizale animacije iz službenog spota te pjesme, sa scenama vanzemaljaca, Nazca linija, dvostruke spirale DNK, ljudskog tijela i raznih mehaničkih instrumenata kompjuterski generiranog svemirskog broda. “Alien” je početna pjesma na najnovijem albumu i dok su je svirali u Zagrebu, tonac je još uvijek prtljao po glasnoći vokala pa se James LaBrie malo lošije čuo, ali to je popravljeno već na sljedećoj jazz-budnici “6:00” s albuma “Awake” (1994.) koju je kratkim solom otvorio bubnjar Mike Mangini. LaBrie se redovno tijekom čitavoga koncerta vraćao u backstage nakon što bi otpjevao svoju dionicu, a dva Johna, Petrucci i Myung, također su odlazili svaki na svoju stranu nakon svake pjesme i mijenjali svoje instrumente s potpisom. Jordan Rudess također je imao svoje custom klavijature, koje se mogu ukositi i vrtjeti oko centralne osi pa ih je tijekom svojih solo dionica mogao nakriviti tako da i publika vidi kako virtuozno svira, a posebno impresivno bilo je vidjeti kako on i dva Johna zajedno sviraju komplicirane dijelove, savršeno usklađeni.
Od davne 1985. kad je Dream Theater osnovan u Bostonu, oko tadašnjih članova kružile su glasine da vježbaju po šest sati dnevno. Stoga ne čudi da se i Myung, tadašnji violinist koji je postao basist, nerijetko nađe na popisu najboljih basista svih vremena (doduše neopravdano nisko), odnosno čudi jedino ako Petrucci na takvim popisima za gitariste ne zauzima prvo, nego drugo mjesto. Njegovu virtuoznost koja s godinama ne jenjava riječima je teško opisati i činjenica da ga Myung i Rudess mogu pratiti govori ustvari i o njihovoj kvaliteti. Petrucci je istinski frontmen ovog benda i tijekom čitavog koncerta budio je publiku dizanjem ruke, kao da je on Mojsije, a oznojeni ljudi u crnom su more koje se pred njih uzdiže.
Nakon još jedne stvari s novog albuma “Awaken the Master”, po provjerenoj formuli novo-staro-novo, odsvirali su “Endless Sacrifice” sa starijeg “Train of Thought” (2003.), na oduševljenje preznojene publike. Kad je uz tisuću zagrebačkih pratećih vokala otpjevao svoje, LaBrie se još jednom povukao i ostavio četvoricu “glumaca” sanjivog teatra da pokažu kako sviraju nezamislivo komplicirane melodije kao da su nekakva vježba za zagrijavanje. Tijekom te pjesme i Rudess je uzeo svoj “huljofon” odnosno keytar pa se priključio Petrucciju i Myungu u prvom redu i činilo se da su njihovi prsti koji luduju po instrumentima vođeni nekim drevnim magičnim silama, a to što na pozornici stoje tri “obična” čovjeka bilo je samo optička varka.
Uslijedio je dramatičan prevrat, jer su prije pjesme “Bridges in the Sky” (s albuma “A Dramatic Turn of Events” iz 2014.) svi članovi benda otišli na kratki predah u backstage, a iznad prazne pozornice stajala je animacija nekakvog šamana s jelenjim rogovima. Kad su se vratili na pozornicu, na golemom platnu otvorilo se zmajevo oko, a uslijedili su prizori zmaja koji leti, sve do nebeskih mostova. I ovu stvar odsvirali su besprijekorno, a od duple bas pedale Manginijevih bubnjeva doslovno se treslo tlo pod nogama.
LaBrie se tek na polovici koncerta napokon obratio svojim pratećim vokalima, pitajući ih je li im dobro kao njemu, koji je presretan što se vratio u Hrvatsku. Nije mogao, niti bi trebao, prikrivati koliko mu je sve to nedostajalo, svirati, vidjeti “doživljaj ljudskog duha pred sobom”, zajedno slaviti muziku. Još jedna stvar s novog albuma, “Invisible Monster”, pomogla je pri razgibavanju vratova, a kad je Rudess sanjivim solom na klavijaturama započeo stari hit “About to Crash” s albuma “Six Degrees of Inner Turbulence” (2002.), publika mu nije dala da to odsvira u tišini, uz pratnju bubnjeva, nego su pljeskali uz pokoji oduševljeni vrisak, a on je toliko oznojio klavijature da se na pozornicu morao popeti tehničar i prebrisati ih. Ispod animacije jedrenjaka, Petrucci se popeo na uzvišeni dio pozornice pokraj bubnjeva, a svjetla su se presijavala preko njegove gitare pa je izgledalo kao da iz nje isijava svjetlost i obasjava nas svojim akordima.
Zadnja starija pjesma regularnog dijela bila je “The Ministry of Lost Souls” s albuma “Systematic Chaos” iz 2007. Pratile su je animacije planine, slobodnog penjanja i base jumpinga, a kad je Myung svirao svoj solo na basu, svjetla koja su inače ludovala po publici fokusirala su se samo na njega. On je čitav koncert lice skrivao iza kose i lako nam je mogao biti podmetnut neki njegov dvojnik, da mu nismo vidjeli ruke koje je ipak malo teže zamijeniti. Koncert su zatvorili naslovnom pjesmom s albuma “A View from the Top of the World”. LaBrie je nakon drugog refrena sišao s pozornice, a ostali su mu se priključili čim je pjesma završila. Praktički su otrčali u backstage, bez riječi, bez pozdrava, a zagrebačka publika to nije mogla dopustiti.
Nije trebalo dugo da se Dream Theater vrati na bis i odsvira čitavu devetnaestominutnu “The Count of Tuscany” s albuma “Black Clouds & Silver Linings” (2009.), koju su pratile animacije oronule palače, uokvirenih portreta i vinskih podruma te na samom kraju, uz Petruccijev odjavni solo koji je publika još jednom pratila pljeskanjem u ritmu, i prizora toskanskih brežuljaka i vinograda, snimljenih iz ptičje perspektive dronom. Kad je i ta pjesma došla kraju, nastupile su ovacije koje su, bez pretjerivanja, trajale punih pet minuta, a bend se poklonio i tako nelako oprostio od vrištećih posjetitelja.
Dream Theater je dobro poznat zagrebačkoj publici, a dugih osam godina pauze od prethodnog nastupa u dvorani Dražena Petrovića samo je pojačalo ionako ogromna očekivanja. Malo je bendova koji bi na ulaznice mogli staviti jamstvo da će vratiti novac ako koncert ne bude genijalan, a Dream Theater je možda i najsigurniji takav ulog. Ovo u petak, to nije bio koncert, to je bio san iz kojeg se nitko prisutan nije htio probuditi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
