Ako ste očekivali da Saucerful of Secrets nije mnogo više od skupog gerijatrijskog cover benda Pink Floyda ne biste bili u potpunosti na pogrešnom tragu, ali nakon sinoćnjeg nastupa možemo samo uskliknuti: KAKAV gerijatrijski cover bend!
Nicholas Berkeley Mason, bubnjar i jedan od osnivača Pink Floyda, koje bi se bez mnogo pretjerivanja moglo proglasiti jednim od pet najvećih bendova svih vremena, ima 78 godina. Premda je primjerice njegov kolega iz bivšeg benda Roger Waters čak nekoliko mjeseci stariji od Masona, basist djeluje vitalnije i živahnije od bubnjara koji se s vremenom pretvorio u tipičnog ostarjelog britanskog džentlmena. Obojica još uvijek idu na turneje na kojima izvode pjesme svog slavnog sastava, a upravo je Mason nakon dvogodišnjeg odgađanja u sklopu europske turneje po prvi (i vjerojatno posljednji put) sa svojim relativno novim sastavom Saucerful of Secrets posjetio Zagreb, točnije deveti paviljon Velesajma gdje je brojne obožavatelje poveo na putovanje u slavnu glazbenu prošlost.
Za razliku od drugih preživjelih članova Pink Floyda, Masonove setliste doista grabe u daleku prošlost diskografije benda, sve do prvih albuma i singlova iz sredine šezdesetih, a s druge strane ne izvodi materijal izdan nakon 1972. i albuma “Obscured by Clouds”. To je zbilja zanimljiva i hvalevrijedna odluka koja znači da vjerojatno najveće hitove Pink Floyda nećete čuti na Masonovim gažama, ali ćete zato zaroniti u izrazito plodonosno razdoblje benda koje na koncertima drugih članova biva većim dijelom nepravedno zanemareno.
Ako ste očekivali da Saucerful of Secrets nije mnogo više od skupog gerijatrijskog cover benda Pink Floyda ne biste bili u potpunosti na pogrešnom tragu, ali nakon sinoćnjeg nastupa možemo samo uskliknuti: KAKAV gerijatrijski cover bend! Ne bi bila puka fraza kad bismo ustvrdili da je njihova produkcija na jednakoj razini kao ona nekih od doista velikih bendova današnjice. Od moćnih reflektora, preko psihodeličnih videoprojekcija, pa sve do Masonovog seta bubnjeva koji svakako spada među najimpozantnije koje smo viđali na ovdašnjim pozornicama, kod Saucerful of Secrets sve je na zavidnoj razini.
Koncertima u zatvorenom velesajamskom paviljonu također pristupamo s određenom skepsom jer smo na temelju višebrojnih iskustava došli do zaključka da zvuk tamo ne može biti pretjerano dobar. No, kad su Nick i njegovo društvo gospode u najboljim godinama točno u minutu kad je najavljeno izišli na pozornicu i udarili u “One of These Days” s albuma “Meddle”, postalo je jasno da ni zvuk neće predstavljati problem. No, već na drugoj pjesmi “Arnold Layne” kao najslabija karika Saucerfula otkrio se Gary Kemp, inače gitarist Spandau Balleta, u ulozi pjevača. Doduše, to se u većoj mjeri odnosilo na pjesme iz razdoblja Syda Barreta nego na materijal iz sedamdesetih – primjerice na “If”, unutar koje je ubačen i komad “Atom Heart Mother”, je i više nego pristojno odradio posao, no bend je ipak najbolje zvučao kad se držao instrumentala poput primjerice “Obscured By Clouds”.
Na polovici koncerta dogodilo se nešto što se doima kao praksa na nastupima članova Pink Floyda. Budući da sastav čine gospoda u godinama, uzeli pauzu koju je publika radosno iskoristila za okrijepu, što se također pokazalo kao prilično dobra odluka. Bend se vratio s novom energijom u još jedan set koji su otvorili dvostrukom eksplozijom s prvog albuma “The Piper at the Gates of Dawn”, pjesmama “Interstellar Overdrive” i “Astronomy Domine”. Zahvaljujući pauzi na polovici nastupa tako nismo dobili neki tipičan koncert od sat i pol koji bi pred kraj gubio energiju, već svirku koja je trajala od 20:30 do 23 sata, što je prilično impozantno za bend koji predvodi djedica na pragu osamdesete godine.
Odaziv publike možda je i nadmašio očekivanja, ali ljubav rokera, i starih i mladih, prema pjesmama Pink Floyda ne treba podcjenjivati. Može se reći da je i koncert kao takav nadmašio brojna očekivanja, ali to bi značilo da smo a priori podcijenili i same pjesme Pink Floyda, ali i Nicka Masona. Što bi svakako bilo pogrešno.