Dojam koji je ostavio nastup Jonathana najlakše se može opisati frazom ‘moda pod bubrege’ jer Jonathan, ma koliko zvučali uigrano, čvrsto, glasno i profesionalno, oboružani s čak pet članova i instrumenata više nego što je to imala Dunja, zvučali su poput vrhunskog generičkog pop-rock benda koji nije ponudio ništa autentično.
Posljednjih je mjeseci postalo sasvim jasno da Koprivnica, osim što svake godine mora preživjeti Renesansni festival pa se tu i tamo pak mora pokriti po glavi i reći ‘pa dobro, da, ali dobro je za ekonomiju, valjda’, proživljava i pravu koncertnu renesansu. Klub je redovito gotovo dupkom pun i izvođači su mahom na vrhuncu zadatka, a tako je donekle bilo i prošloga petka kad su nam Lovely Quinces i Jonathan ponudili muda i modu pod bubrege, da parafraziram ingenioznu kovanicu našeg i vašeg Lea Beslaća.
Neću posebno predstavljati ili opisivati niti jednog od navedenih izvođača jer ih sve već dobro znate. Dunja Ercegović, Lovely Quinces, Bad Daughter, nagrade, lovorike, predgrupa velikim imenima, inozemne turneje, top liste; Jonathan, nominacije, lovorike, Rijeka rokerski grad, predgrupa velikim imenima, inozemne turneje, top liste. Naizgled slično, no efektivno prilično različito, a o čemu je u FUNK-u, čini mi se, razmišljao veći dio publike, naslanjajući se na onog poznatog slona u onoj poznatoj sobi. Nije tajna da najblaže rečeno nisam naklon Jonathanu, no zaista se trudim biti objektivan, a trudio sam se i u petak: dobro sam se naspavao, a onda sam se većinu poslijepodneva gledao u zrcalo i poput nekakve mantre ponavljao ‘ti si objektivan, ti možeš biti objektivan, ti ćeš jamačno biti objektivan’, pokušavajući raščlaniti objektivnog Grobenskog u zrcalu od onog Grobenskog koji počesto teško može kontrolirati ispade svoje prepotentne ličnosti i zločestog humora koji je najčešće najsmješniji upravo i samo meni, a što mi ni u petak nije potpuno pošlo za rukom jer čujem da sam nakon koncerta ispred kluba deklamirao nekakav poprilično neugodan i politički nekorektan monolog…
U svakom slučaju, koprivnički nastup Lovely Quinces bio je od rijetkih koji se danas još mogu čuti uživo, a koji podrazumijevaju samo Dunju, njenu akustičnu gitaru i nepredvidivi stand-up između pjesama pa je ovaj nastup ujedno bio i odličan podsjetnik na to zašto je Dunja to što jest u ovom moru politički korektnih nastupa politički korektnih muzičara koji međusobno njeguju politički korektne odnose, a svaki nastup kasnije opisuju kao divan, krasan, čaroban i okićen s minimalno tri emoticona srdaca na svim raspoloživim društvenim mrežama uz jednako toliko tegiranih zahvala svima koji su tu večer taj koncert i omogućili, a što im je naposljetku posao kao što je i izvođačima posao da nastupaju. Nego, Dunja je u petak pokazala što znači imati proverbijalna muda i koliko moćno, zanimljivo i uvjerljivo može zvučati neki kantautor oboružan samo svojim elektro-akustičnim instrumentom i povremenim oktaverom na vokalu.
U nešto više od pola sata izvela je, kako i sama kaže, jedne te iste pjesme koje uvijek svira, no koje su nekako još jednom izbjegle to da budu dosadne ili prožvakane iako smo ih svi čuli već sto puta i napamet znamo kako zvuče u bilo kojem od postojećih aranžmana. Izvela je i novu stvar koja se zove ‘Muffin Song’, a tiče se jednog od njezinih ne znam koliko bivših dečkiju koji je navodno pobjegao dok mu je ispekla nekakve muffine zbog čega refren i ide nešto kao ‘I’ll never bake again, I’m going to McDonald’s instead’ ili nešto slično, a što je respektabilno kurcoboljno i smiješno.
Očekivano, našla se tu i obrada Marthe Wainwright ‘Bloody Mother Fucking Asshole’ koja zaista zvuči kao da ju je Dunja trebala napisati i koja se savršeno uklapa u njen promiskuitetno-feministički narativ, ako nešto takvo uopće i postoji. Između pjesama smo svjedočili i Dunjinom dobro poznatom stand-upu s iznimkom što su joj šale te večeri bile pretežito dobre do tek rubno neugodne, a što je veliki napredak u odnosu na, recimo, Superuho 2019. godine. Sve smo to, uglavnom, već čuli i vidjeli uz zaista male ili nikakve preinake, no to ma što god da to nešto jest, a jest muda i goli bubrezi, i dalje izvrsno funkcionira i kod Dunje i kod publike koja je tražila, ali ne i dobila bis jer se tu večer Dunji to nije dalo.
Jonathan je, s druge strane, ostavio ponešto drugačiji objektivni dojam. Ponavljam, objektivni jer sam se zaista, svojoj nenaklonošću unatoč, ozbiljno i profesionalno potrudio pogledati i poslušati cijeli koncert, voditi bilješke, ne popiti previše alkohola po vrlo pristupačnim cijenama, upiti atmosferu, interakciju benda i publike i sve ostalo što se već radi kad se ide na koncerte o kojima kasnije pišeš.
Svim mojim silama i nastojanjima unatoč, dojam koji je na mene ostavio nastup Jonathana najlakše se može opisati frazom ‘moda pod bubrege’ jer Jonathan, ma koliko zvučali uigrano, čvrsto, glasno i profesionalno, oboružani s čak pet članova i instrumenata više nego što je to imala Dunja, zvučali su poput vrhunskog generičkog pop-rock benda koji nije ponudio ništa autentično (osim možda onog prsluka na golo tijelo kojeg iz nepoznatog razloga uporno fura njihov vokal) i koji se za naše domaće, siromašne prilike čini poput proizvoda koji bi mogao biti na svjetskom glasu samo, eto, da nisu iz Hrvatske, no u realnosti su upravo čisti hrvatski proizvod i nešto poput Editorsa, Interpola ili Arctic Monkeysa za siromašne koji će tek dočekati uvođenje eura i dodatni pad životnog standarda.
Objektivno im se, zaista, ne može zamjeriti (pogotovo zato što osim prsluka na golo tijelo, srećom, u petak na pozornici nisu imali onaj štafelaj s onom Microsoft Windows slikom omota prvog albuma) ništa pa čak ni to što se oslanjaju na zvuk svojih muzičkih ili barem tržišnih idola, no nikako se ne mogu oteti dojmu da ni za njih ni za publiku u svemu tome nema ničega više do rutinski odrađenog posla s mislimo o nekom drugom tržištu koje se tek nadaju osvojiti, a za koje je sve važnije od iskrene ljubavi prema glazbi i poslu kojim se baviš. Jonathan se, dakle, uopće ne doimaju kao bend koji je u Koprivnicu ili bilo gdje drugdje došao promovirati svoj materijal koji voli i u koji vjeruje, već kao neki proizvod koji je osmislio netko tko svaki dan sjedi u nekakvom uredu i smišlja nekakve proizvode dok gricka svoje zdrave chia sjemenke, a koje onda plasira na nekakvo tržište nekakvih proizvoda koji se onda natječu protiv drugog proizvoda u tom vječnom ratu proizvoda kao kad se na televiziji zaredaju tri različite reklame različitih trgovačkih lanaca koji svi taj tjedan imaju najbolju kvalitetu i najbolje proizvode po najpristupačnijim cijenama. Nije loše, ali nije baš ni od Gavrilovića.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
